Zdravko Šotra, reditelj kultnih filmova uz koje se i smejalo i plakalo, preminuo je danas u 93. godini. Oduvek je glumce neverovatno osećao i imao je utisak da je rođen da se bavi baš režijom. Smatra da je jedino originalno stvaralaštvo može dovesti do pobeda. Njegova ostvarenja pomerala su granice u umetnosti, a "Zona Zamfirova" jedan je od najgledanijih filmova ikada na našim prostorima.
Diplomirao je režiji na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu. Rediteljsku karijeru počinje u Televiziji Beograd, praktično od njenog osnivanja gde je kao asistent Radivoja Lole Đukića radio prvu humorističku seriju "Servisna stanica" još 1959. godine, odnosno tokom 70-esetih godina prošlog veka šou emisiju "Obraz uz obraz" sa Milenom Dravić i Draganom Nikolićem.
Kada se osvrne na detinjstvo, najviše se seća rodnih Dubrava.
"Od svega što ću ovde reći, mogu da garantujem samo za nekoliko sledećih činjenica: rođen sam kao sedmo dete Mare i Đorđe Šotre. I čega se prvo sećam? Dubrava, naravno, rodnih Dubrava. To je predeo u trouglu između Stoca, Čapljine i Mostara. Kraj je obrastao niskim hrastom, dubom, kako su govorili naši stari, i otuda Dubrave", govorio je Šotra, te se osvrnuo na dom:
"U Dubravama je Trijebanj, u njemu selo Kozice, u Kozicama mahala Dudovine, a u Dudovinama naša dva čardaka, gornji i donji. U prizemlju gornjeg čardaka kuvalo se i obedovalo, a tu se često čula singerica moje majke Mare. Spavali smo svi zajedno u ovećoj sobi na gornjem boju. Roditelji u krevetu, deca na podu, naravno. Donji čardak je malo niže, na donjoj strani nevelikog dvorišta. U prizemlju je đedo držao dućan. Kad njega više nije bilo, otac se vratio iz Metkovića gde je učio mesarski zanat i održavao dućan od dvadeset prve do velike krize. U sobi na gornjem boju spavali su samo gosti. Tu je spavao i 'filanc', to jest finans, činovnik državnog monopola koji strogo kontroliše uzgoj duvana", govorio je čuveni reditelj o svom odrastanju.
Iako nisu bila laka vremena, detinjstvo pamti po lepim stvarima.
"Kažu da sam bio bolešljiv, pa sam kasno prohodao. Sećam se kad je sa Poplata došao đed po majci Mitar i dao mi štap da se pridržavam i napravim prve korake. Sećam se da su me moji stavljali u sepet na tovarnom konju kad bi išli u berbu smokava ili grožđa. O tome da postoji neki svet dalje od naše kuće, zaključivao sam po udaljenim brdima na obzorju", isticao je reditelj.
Zdravko je bio na Kosovu i niko ga nije dirao, ali njegovi u Hercegovini nisu bili te sreće. Rat je pokosio njegovu familiju!
"Nas još niko ne dira, ali iz Hercegovine stižu zlokobne vesti. Otac ide u Beograd da sazna jesu li tačne. Grupa oko akademika Pere Slijepčevića slala je čoveka u Hercegovinu. On je otuda doneo užasnu istinu - tamo su žive ljude bacali u jame. Što se tiče naše porodice, vesti su gore od najcrnjih slutnji - u jamu je bačeno trideset osam Šotri. U jamu je bačena i naša mila baba Savica. Zajedno s njom bačene su njena kćerka Mileva, unuke Ranka, Sena i Milena. Milena je bila trudna, a u rukama je imala i jednogodišnje dete. Plemeniti stric Danilo i strina Božica odvedeni su blizu Opuzena i vezani žicom bačeni u Neretvu. Moji su tada morali preboleti veliki bol. Otac kao da je predosetio tu nesreću. Da nas nije odveo na Kosovo i mi bismo završili u jami. Žive ljude bacati u jamu! Jedne na druge! Kakav demonski um može da smisli takav užas, koliko mu je mržnje za to bilo potrebno", opisao je najstrašnije događaje u životu.
O brojnim članovima porodice dugo nisu znali apsolutno ništa, ni šta im se desilo, ni da li su uopšte živi.
"Naš zet, avijatičar Vlado, stradao je u kraljevačkom pokolju. Dugo ništa nismo znali o sudbini brata Jove. Pošto je majku izmučila najcrnja strepnja da nije živ, on se pojavi tek četrdeset druge. Šestog aprila, dok su Nemci Beograd zasipali bombama, njemu su u bolnici operisali slepo crevo. Onda su ga Nedićeve vlasti poslale u Borski rudnik, u radni logor. Iduće godine je nekako uspeo da pobegne. Dugo se bez ikakvih isprava provlačio kroz razne kontrole da bi nekako stigao do Lipljana. Pojavio se u Nedićevoj uniformi za radne logore. Na nogama su mu bile cokule sa drvenim đonom zvane 'nedićevke'", piše Šotra u svojoj autobiografiji.
BONUS VIDEO: