Danas, kao ostvarena spisateljica čiji su naslovi otvorili mnoga ženska srca i duše na putu pronalaženja ljubavi, i čija se dela, pored sušenog cveća, fotografija od značaja i dragih sitnica čuvaju u fiokama noćnih stočića mnogih devojaka, spisateljica Ivana Kuzmanović (46) trenutno je okupirana poslovima oko odgajanja petomesečnog Filipa.
Kada pogleda ko je i šta je danas, kakvu i čiju ljubav ima, Ivana Kuzmanović u razgovoru za Lisu priznaje da sve to ne bi uspela da nije bilo prepreka, zbog čega se i zahvaljuje Bogu na svemu što je imala, ali i na onome što nije, na svakoj suzi i svakom osmehu, svakoj patnji i novom buđenju.
Vaš najnoviji roman U ime ljubavi govori o snazi ljubavi i hrabrosti da se njena moć iskusi. Koliko je ljubav zaista moćna i kuda sve može da nas odvede?
Snaga ljubavi srazmerna je hrabrosti da je iskusimo i poverenju da joj se prepustimo. Što je osvešćenija, predanija, potpunija, to su njene manifestacije moćnije. Neke je iscelila, druge od besmisla spasla, jedne je do nebesa vinula, drugima otkrila suštinu svemira. Znam da zvuči previše poetski i da se pojedinac može zapitati: pa dobro, gde se takva ljubav pronalazi i to u današnje vreme? I u današnje, i u svako drugo vreme, ta se ljubav nalazi u nama samima. Ako je tu nema, ona neće uspeti da u nas prodre spolja; ničije emocije, niti dela neće moći da popune tu prazninu u našoj duši, u našem stomaku. Ljubav se ne pronalazi nalaženjem partnera niti u kakvom divnom odnosu sa drugima - naprotiv: partner, divni odnosi, radost življenja, toplina prema svemu i svima, pronalaze se tek kada uzrastemo do ljubavi. A taj put nije jednostavan ni lak, i nipošto se ne događa sam od sebe. Takođe, ne stiče se rođenjem. Rođenjem dobijamo tek mogućnost da volimo, tek polaznu tačku da do ljubavi uzrastemo. Da nije tako, svi bi voleli, jer to je želja ako ne svih onda mnogih... Pa ipak, to ne biva...
Smatrate da je sreća pitanje odluke zbog koje poneko uvek ostane u istom krugu, a neko se osmeli i iskorači. Šta bi to moglo da nam posluži kao putokaz da je pravi trenutak za novi korak?
Najbolji pokazatelj da je došlo vreme za promenu jeste naše nezadovoljstvo onime što jeste. Ali, tu je ujedno i zamka. Tada, oni smeliji koji se ipak odvaže na promenu (a znamo da je promena nešto čega se skoro svi plašimo), promene objekat nezadovoljstva: partnera, zemlju, posao, frizuru, automobil... i nakon izvesnog vremena zateknu se na istoj tački, ponovo nezadovoljni. A zapravo su stari koncepti i stare reakcije ono što bi trebalo napustiti. Tek novi uvid i nova uverenja mogu nas odvesti na mesto drugačije od dotadašnjeg. Volim da citiram rečenicu: „Ne možemo se promeniti, a ostati isti.” Ono što verujem da činim svojim knjigama (i što mi je namera i želja) jeste poziv na promenu, na iskorak iz kruga... Svedok sam toga koliko mi je svaki iskorak doneo zadovoljstva i ostvarenih želja. Dakle, iskorak nije jedan... mnogo je krugova (navika) iz kojih je potrebno iskoračiti.
Ljubav je nagrada za sve
Slavica i Branko, junaci vašeg novog romana, žive svugde oko nas. I šta od njih i njihove životne priče možemo da naučimo?
Ne bih rekla da iz bilo čije priče možemo da učimo.... čovek mora da prođe sopstveno iskustvo da bi nešto smatrao naučenim, i to čak i po nekoliko puta isto. A život to i jeste - zbir iskustava. I što ih čovek ima više, to bogatijim životom živi. Naravno, nemoguće je izbeći neprijatna... Slavica i Branko su samo jedni od mnogih čiji je životni tok predodređen roditeljskom (ne)ljubavlju i ponašanjem. Jedna od najvažnijih polaznih tačaka u životu je ono što nam daju roditelji. Neko dobije više, neko manje... Ali retko ko ili možda niko ne dobije sve što mu je potrebno. Upravo traganje za tim nedostalim delom sebe predstavlja put sazrevanja i ucelovljenja. Nagrada za sve teškoće na tom putu je Ljubav sa velikim Lj.
U prirodi ljudskog bića je, kako kažete, da želi da ima sve. Čime bi onda trebalo da se rukovodimo u odlučivanju o prioriteima?
Svako ima svoje prioritete, tu nema pravila niti saveta. Problem je u tome što veoma često ne znamo šta su naši stvarni prioriteti već zadovoljavamo tuđe. Ponekad su to ambicije ili utisnute želje roditelja, ponekad očekivanja okoline... Zaboravimo da se upitamo: „Šta je to što mi je zaista važno?”, „Šta je to bez čega ne mogu da zamislim svoj život, bez čega ja nisam ja?” Od iskrenosti prema sebi i istinitosti odgovora zavisi naša sreća - a toga uopšte nismo svesni. Ja, na primer, više ne mogu da živim bez sebe, bez svog mira i slobode da budem autentična i iskrena po svaku cenu... I od pre nekoliko meseci - bez svog voljenog sina. Sve drugo dođe i prođe...
Sada ste u sasvim novoj, za žene najvažnijoj ulozi - ulozi majke. S obzirom na to da ste dugo čekali na taj srećan trenutak, šta ste pomislili kada ste saznali da ćete postati mama?
Sve uloge su važne, odnosno važno je da svaku odigramo najbolje što možemo. Priznajem da sam se godinama osećala majkom koja još nema dete. Trudila sam se da se ponašam odgovorno prema svom fizičkom i mentalnom zdravlju, prema svojim emocijama i duši... Jer kao što sam maločas rekla - neizmerno je važno šta je to što ostavljamo deci u nasleđe. Koja je i kakva ljubav koju im pružamo. A kakvi smo prema sebi, takvi smo i prema drugima, tu nema odstupanja. Poslednjih pet godina intenzivno sam se pripremala i svaki mesec dočekivala sa nadom i uzbuđenjem. A onda, kada smo moj suprug i ja konačno bojažljivo otvorili mejl sa nalazima krvi i videli da je naše dugočekano biće tu, zagrlili smo se i zaplakali od sreće. I od tada bdeli da mu bude udobno i da dobije najbolje od nas. I sada je tako iako znam da ni naše najbolje neće biti dovoljno... jer život bi bio besmislen bez zadatka da ponovo sami sebe u duhu rodimo.
Možete li da se setite kako ste se osećali u trenutku kada su vam Filipa prvi put stavili na grudi ili dali u naručje?
Svaki momenat iz porodilišta pamtim u detaljima. Nekoliko trenutaka nakon što se začuo Filipov glasan plač, dali su mi ga da ga poljubim. Usne su mi se spustile na njegovo mekano, vlažno i toplo lice. Suze su grunule, a neko novo, neopisivo osećanje me je celu preplavilo. Ne, to nije bila ljubav, to je bilo potresno i dirljivo svedočenje najvećem čudu - čudu rađanja. Uzbuđena i srećna, osetih duboku zahvalnost i poniznost pred njim.
Kako se snalazite u četvoromesečnom roditeljskom stažu? Da li pomažu iskustva prijateljica ili je instinkt najbolji prijatelj majke?
Snalazim se odlično. Sve je lakše od kada sam se opustila i shvatila da mnogi pričaju bajke plašeći se, kao i u drugim stvarima da govore istinu. Mnogo je radosti, ali i mnogo napora, zbunjenosti, umora i strahova. Ali uz pomoć i neizmernu ljubav Filipovog oca, a mog voljenog supruga, svaka se teškoća savlada.
Pomenuli ste da ste umesto Filipa očekivali Emu. Da li je to bila vaša želja ili...?
To je bila nekakva intuicija... Jednostavno smo oboje uobrazili da će biti devojčica. Ali, ne zato što smo je više želeli, već nam se tako „javilo”. Onda nam se dopalo ime i tako smo počeli da govorimo o njoj kao da je tu. Presrećni smo što se naša Ema pojavila kao lepi i zgodni dasa sa plavim očima - Filip Veličanstveni.
Ivana Vušković