Znajući da se Nela Mihailović i Suzana Petričević u privatnom i poslovnom životu vode stavom da se sve dešava baš onda kada treba, ne čudi to što su, iako su već osamnaest godina snaja i zaova, jer je Nela udata za Suzaninog brata Vladimira, tek nedavno zajedno kročile na pozorišnu scenu u predstavi Favi teatra, "Plastika".

Sa proslavljenim glumicama koje u bogatim biografijama imaju brojne uloge, od kojih izdvajamo tek neke - Suzanine u komadima "Poslednja šansa", "Divan dan", "Majka hrabrost i njena deca", a Neline u predstavama Narodnog pozorišta: "Knjiga druga", "Mali bračni zločini", "Ženski orkestar", "Bahantkinje", razgovarali smo pred odlazak u Batočinu, na prvu reprizu "Plastike".

Nela: Odavno pričamo o tome da bi bilo zgodno i lepo da uradimo neki posao zajedno i to se sada desilo. Obe smo u dobrim životnim i poslovnim energijama, u glumačkoj zrelosti, tako da je ovo bio pravi trenutak za saradnju.

Suzana: I da mi Nela nije snaja, radila bih sa njom. Fenomenalna je i privatno i profesionalno, i kao snaja i kao koleginica.

Iako se bavi surovom temom terora mladosti, pva predstava ipak je duhovita?

Nela: Predstava je vrlo vešto napravljena, počev od veoma dobrog teksta Stevana Koprivice, pa do spretne i promišljene režije Suzane Petričević. Ljudi se smeju na surovu stvarnost, a na momente nastaje tajac.

Kako vi u stvarnosti podnosite podmlađivanje na fotografijama i skidanje bora u fotošopu?

Nela: Preradom fotografije briše se ličnost sagovornika i zato, kad god se slikam za novine, molim da mi ne „peglaju“ lice. Nisam bila na naslovnim stranama časopisa čija politika podrazumeva to doterivanje.

Suzana: Nakon nasilno izvršenog, brutalnog fotošopa na jednoj naslovnoj strani, izgledala sam kao opaljena peglom, ali pod pogrešnom temperaturom. Imala sam utisak da je prvo trebalo fajtati moju kožu, pa onda peglati. Posle toga rekla sam sebi: „Nikad više“. Ako sam toliko ružna, igraću predstavu u mraku. Pa, mi smo ipak pozorišne glumice, skidamo se na sceni i sa 70 godina, igramo i polućelave... Kažu da je duh vrlo važna stvar i da ga mi ljudima u pozorištu poklanjamo. A ako je neko došao da procenjuje glumce po tome koliko su pritegnuti ili rastegnuti, onda je to intervju sa pogrešnom osobom.

Kako biste nam opisali vaš odnos snaje i zaove?

Suzana: Od toga samo gore mogu da budu dve jetrve (smeh). Šalim se. Dođe moj brat pre 18 godina kod mene u pozorišni bife, a tamo mladi glumci sa klase Vladimira Jevtovića, među njima i Nela. Odmah mu je zapala za oko, pa se raspitivao kod mene, iako nije lak sa komplimentima. Sledeći put kad sam ih srela, bili su zajedno. Neka vam Nela ispriča šta je uradila da bi imala onakvog frajera (smeh).

Nela: To neka ostane tajna (smeh). Nas dve smo preživele mnogo toga za ovih 18 godina i i dalje smo lepe i dalje se smejemo zajedno.

Suzana: Mi plačemo od smeha, ali i stvarno plačemo kad treba. Zajedno smo i u dobru i u zlu. Bože zdravlja da to tako ostane. Jedan odnos se neguje, ništa ne pada sa neba.

Da li se radujete jednostavnim stvarima?

Suzana: Mi smo jednostavne žene. Nikad nismo maštale o avionima, kamionima, o zvezdama koje nam neko skida s neba. Počnemo dan sa decom (ja sam prošla taj period nedavno), nastavimo ga odlaskom na probu, pa razgovorom u parkiću sa majkama i mališanima, a onda uveče u pozorištu pretvaramo se u labudicu i postajemo dive na sceni. Posle salvi aplauza, idemo kući i vraćamo se porodici. A posle svog tog glamura, u stanju smo da završimo na Tašmajdanu, na Adi Ciganliji, na Zemunskom keju, bazajući u trenerkama i patikama. Ili na moru u potpuno nepoznatom mestu gde sami kuvamo, peglamo i provedemo se najbolje na svetu, u kući naših prijatelja, bez potrebe za hotelom od šest zvezdica.

Nela: Sitnice i jednostavnost u svemu čine život lepim, kako u poslu, tako i privatno. Suzana i ja smo porodica već 18 godina, a plus smo u istom poslu. Kruna naših lepih odnosa jeste i ova predstava.

Da li razmenjujete recepte?

Suzana: Kad se udala, moja snaja nije znala jaje da ispeče, a sada je vrsna kuvarica. Mnoge recepte sam uzela od nje. Nije da ne umem da kuvam, ali potpisujem da proju sa sirom niko ne pravi kao Nela Mihailović. Reći će čitaoci da je to jednostavno jelo, ali proja se pravi na hiljadu načina. A tek njen gulaš od suvih šljiva. Neponovljivo!

Nela: Niko ne pravi proju kao ja, ali sada pored mene to odlično radi još jedna žena po imenu Suzana. Nije umetnost samo čuti recept, treba i napraviti jelo.

Ko su likovi koje glumite?

Nela: Te dve žene nose velike ožiljke vremena na duši iz proteklih 25 godina koje plastika ne može da izbriše. Ovo nije komedija, već kako je Suzana kao rediteljka smislila žanr - dramedija.

Suzana: Ovo je moja prva režija, i nadam se ne i poslednja. Igraću na produžetke.

Tekst: Nenad Blagojević