Jedan događaj, koji nema direktne veze sa radnjom njenog novog romana, a koji se zbio ovog proleća, pokrenuo je u spisateljici Ljiljani Habjanović Đurović (61) veoma bolan proces sećanja i preispitivanja. A kako se protiv bola uvek borila tako što je pisala o njemu i što je nešto realno pretvarala u književnu građu, nastala je knjiga "Naš otac" koju je čitaocima predstavila na Sajmu knjiga u Beogradu.

Dok je pisala saznala je za strašan podatak: trenutno, 100.000 maloletnika u Srbiji ne viđa svoje očeve, a 95% tih očeva ne daje izdržavanje za svoju decu. Tada je, kaže, shvatila da njena knjiga prevazilazi okvire lične ispovesti i odlučila da je objavi upravo zbog te dece koja preživljavaju ono kroz šta je ona prošla.  Roman "Naš otac" nastavak je romana "Ana Marija me nije volela" i "Ženski rodoslov".

Kako ste uspeli tačno da dočarate svedočanstvo žene koja posle 43 godina sreće svog oca?

- Pričala sam sa sobom samom. Ovo je roman ispovest, naravno uz napomenu da literatura nije dnevnik.

Kakav ste odnos imali sa vašim ocem, a kakav vaš sin ima sa svojim? 

- Iz svega što sam rekla o ovoj knjizi nije teško zaključiti kakav je taj odnos bio. Moj sin, hvala Bogu, raste u skladnoj porodici i ima pametnog, zrelog, pouzdanog i brižnog oca, koji ga mnogo voli. 

Da li je vaš sin uvek imao svu pažnju ili je nekad, zbog vašeg posla, bio uskraćen za nju?

- Mom detetu se dešavalo da mu kažem: „Nisam imala vremena da kuvam, ajde da pržimo jaja“, dešavalo mu se da obuče neispeglanu majicu ili duks, ali mu se nikada nije desilo da kažem: „Nemam vremena da razgovaram s tobom“. Kada je bio mali, uvek je mogao da me prekine u radu da bi mi nešto rekao, da bi me nešto pitao, ili, naprosto, da bi bio sa mnom. Isto je i sada, kada je, kako se kaže, svoj čovek. Svaka priča, svaka potreba za poveravanjem, ima svoj trenutak. Ako dete odbijemo kada ono želi da razgovara, ako razgovor odložimo zbog nekog svog važnog posla, mi smo taj trenutak propustili. Naknadni razgovor detetu neće značiti isto. Možda čak više neće ni želeti da nam se poveri. Vremenom, tanjiće se niti koje nas spajaju i izgubićemo nešto važno i dragoceno. 

U prikazu romana stoji da je „ovo roman upozorenja šta nikako ne smete da uradite svojoj deci“. A šta je suprotno od toga? 

- Bivši supružnici se najčešće posle razvoda više bave sopstvenim životima nego traumama koje zbog raspada porodice doživljavaju njihova deca. Pa onaj ko ode, a to je uglavnom otac, često sa ženom, kao nepotreban teret, odbaci i dete. A onaj ko je ostavljen, a to je uglavnom majka, često se sveti bivšem mužu, i kažnjava ga zato što je izneverio, tako što mu ne da da viđa dete. I još u detetu razvija osećaj da ono, ako nastavi da voli svog oca i da se raduje susretima s njim, podlo izdaje svoju jadnu i požrtvovanu majku. Naravno, to je strašna greška i greh. Detetu se mora pružiti ljubav, podrška, razumevanje, briga, pažnja. Ljubav prema detetu mora da bude veća od netrpeljivosti ili mržnje prema bivšem mužu ili bivšoj ženi. Jer, detetu su potrebni i tata i mama. 

Kada je vaša porodica na okupu?

- Naš sin živi u svom stanu, ali pošto smo prve komšije, sačuvali smo neke navike iz vremena kada smo živeli u istoj kući. Ponekad idemo zajedno u bioskop, u pozorište, na koncert, izađemo u restoran na ručak. Trudimo se da ručamo zajedno kod kuće, u našoj starinskoj kuhinji, kad god nam to poslovne obaveze dozvoljavaju. I obavezno zajedno doručkujemo subotom i nedeljom. Tada ili ja spremam gibanicu, ili moj muž kuva kačamak. Naš Aleksandar od detinjstva ima naviku da duge i vrlo važne razgovore vodi oko ponoći. Pošto je tata ranoranilac, on ne može da isprati do kraja ta noćna druženja, a ja ostajem sa sinom sve dok on ne kaže da je vreme da se razilazimo. Naravno, sutradan mužu prepričam sve u detalje. Svakodnevni kontakt članova porodice veoma je značajan. Kroz njega, neprestano se podsećamo da je najvažnije što čovek ima u životu. I da je porodica ljubav. Bezuslovna ljubav.

Na naslovnoj strani knjige je fotografija vaše lutke Đine. Zbog čega ste joj dali to mesto?

- Majka mi ju je kupila davne 1961. godine. A kada je umrla svukla sam lutki krinolinu i obukla joj svoju haljinicu, koju mi je, kada sam bila mala, sašila i izvezla moja majka. Đina je od tada neprestano sa mnom. I danas sedi na svojoj stoličici u mojoj radnoj sobi. Ona je za mene mnogo više od uspomene. Ona je simbol nesebične ljubavi moje majke.

Da li volite jesen?

- Uvek sam volela početak jeseni. Najdraži meseci oduvek su mi septembar i oktobar. Šestog septembra počinje moja rođendanska godina. Od kada sam objavila prvu knjigu 1988, a potom i osnovala svoju izdavačku kuću 2003, vreme merim od jednog do drugog Beogradskog sajma knjiga, jer je Sajam knjiga najvažniji događaj za pisce i izdavače. 

Tekst: Nenad Blagojević