Iza njega je 45 uspešnih godina, održao više od 4.000 koncerata, osnivač je Centra lepih umetnosti Gvarnerijus, koji je posvećen mladim talentima i koji je prerastao u njegovu umetničku zadužbinu. Povod za naš razgovor s proslavljenim violinistom Jovanom Kolundžijom bio je njegov solistički koncert pod nazivom "Tonski monolozi", koji je nedavno održao u Beogradu. 

Od svih vaših dostignuća, koje vam je najdraže? 

- Izdvojio bih poznanstvo sa Henrikom Šeringom, najvećim violinistom dvadesetog veka u interpretaciji Baha i Mocarta, koji me je zvao svojim duhovnim sinom. U najintimnijem smislu, dostignuće je bilo opravdati to poverenje koje mi je ukazao. Imao sam veliku sreću da radim s njim, a rezultat tog višegodišnjeg poznanstva je i meni najdraži koncert, koji sam održao s njim u svom Beogradu: Bahov koncert za dve violine. 

Čega se rado sećate iz detinjstva? 

- Živeli smo u maloj zgradi u blizini hotela Moskva, u broju 22, a naše dvorište je spajalo Terazije i Balkansku ulicu. Bio je to naš dečji raj u centru grada, naše fudbalsko igralište, bojno polje, pozorišna scena, mesto gde smo se igrali od jutra do mraka. Samo nas je jak mraz zadržavao po nekoliko sati u kućama, ali smo i tada polivali dvorište vodom da bismo imali svoje klizalište. Moja sestra je s nama igrala fudbal jer nije htela da se izdvaja iz društva koje je pretežno bilo muško. Posle nekoliko meseci čak smo ubedili roditelje da nam kupe nekoliko sijalica i sprovedu rasvetu na terenu.

Kada ste dobili prvu violinu, da li ste znali da će vas ona vezati za ceo život?

- Nisam još bio proslavio šesti rođendan kada mi se u rukama našla violina na kojoj su mogli da sviraju samo formirani, ozbiljni umetnici. Bez obzira na to, tri dana je nisam ispuštao iz ruku kad god sam bio u budnom stanju. Svima oko mene bilo je jasno da me niko i ništa u životu neće odvojiti od violine.

Sigurno pamtite prvi aplauz? 

- Santa Lučija je prva kompozicija koju sam od početka do kraja odsvirao pred publikom. Mama se s pijace vratila kući i zatekla me kako se spremam za „koncert". Ništa mi nije rekla, samo je spustila torbe i sela. Kada sam odsvirao kompoziciju i poklonio se, dobio sam glasan aplauz od majke, što je za mene bilo ogromno ohrabrenje. Kasnije sam svirao na različitim mestima i pred različitim ljudima po svetu, ali sve je bilo lakše posle aplauza moje majke Vere u dnevnoj sobi našeg stana na Terazijama. Bila je to moja inicijacija u svet koncert-majstora i moj najznačajniji nastup u životu.

Obišli ste svet, gde se najbolje osećate?

- U Akapulku, Dubrovniku i Njujorku. U Akapulku sam upoznao raj u kojem su priroda i ljudi sjedinjeni u blagosti i hedonizmu. U Dubrovniku me je očarala kosmopolitska atmosfera, ogroman broj kulturnih događaja, kulise drevnog grada-republike, vino i žene. Dubrovnik je bio moj drugi dom, jedan od lepših gradova u Evropi. Tamo sam otkrivao sebe i kao umetnik i kao čovek koji uživa u životu. Za Njujork me veže neverovatna energija koju stvaraju ljudi koji tamo žive. Boravak u Njujorku vas obavezuje da budete najbolji u životu i u poslu.

Kažu da emotivni život odvlači umetnike od stvaranja, da li je i s vama tako? 

- Sada sam u trećem po redu braku. Miljana govori sedam jezika, provela je detinjstvo u Libanu kada tamo nije bilo rata i, kao i ja, zaljubljena je u Mediteran. Ratovi su je stalno selili u životu. Bila je u avionu koji je poleteo za Beograd iz Iraka, a iste  noći je počeo rat s Kuvajtom. U Beogradu je pronašla ljubav, odlučila da ostane do kraja života u njemu. Završila je Filološki fakultet da bi što bolje naučila srpski jezik. Upoznali smo se jedne vesele večeri u restoranu Reka u Zemunu.

Tekst: Žaklina Milenković