Amendiljo se, kao udaren gromom bolne istine, uhvati za glavu. Ninja sede na krevet i zajeca još jače.

„Ko je on?”, upita Amendiljo glasom koji je odjednom odavao utisak potpune kontrole.

„Ne mogu da ti kažem”, prošaputa ona, držeči ruku na grudima, i gledajući ga kao da čeka presudu. „Dala sam mu privezak, dala sam mu srce, kao znak svoje ljubavi.”

Amendiljo duboko uzdahnu i jedva se uzdrža da ne zaplače. Zatim pogladi svoj stomak, i svečanim glasom pravog gospodina, trudeći se da zvuči uverljivo, reče da mu je drago.

„Bio sam u pravu. Svako ima srca, je l’ tako, Mala?”

Ona klimnu glavom, sa očima punim zahvalnosti.

„Sad, možda, mogu i tebe da volim”, reče i ispruži ruke prema njemu.

Amendiljo joj se tužno osmehnu, pomazi je po kosi, kao da se zauvek oprašta od nje, i izađe iz sobe.

Madam Esperanca i devojke, narednih meseci malo su se čudile što najfiniji među svom gospodom koju su ikada srele, među svim njihovim mušterijama, Amendiljo Prizma de Suenjos, više ne svraća u kuću u Ulici Vetrova, ali, kad su se njegovi mirisi potrošli, kad su ishlapili, i kad su ih smenili novi mirisi muškaraca, zaboravile su da se čude.

Ninja je primala muškarce još neko vreme, nadajući se da će se vratiti i Amendiljo, njen prijatelj koji ju je razumeo, i portugalski konjokradica u koga se zaljubila, i kome je poklonila srce.

Ali, niko se nije vratio.

Obrazi su joj bili sve crveniji, oči sve istaknutije, a onda jednoga dana, načisto preblede, i sklopi oči.

Legenda kaže da se Amendiljo Prizma de Suenjos oženio ženom koja je imala veliko srce i da je sa njom dugo živeo u srećnom braku. Više nikada nije svratio u Ulicu Vetrova

Portugalski pustahija se više nije pojavio. Pričalo se da je iste go¬dine ubijen u jednom masli-njaku u blizini Barselone, ali to niko sa sigunošću nije mogao da potvrdi.

Istina je da je iz cele ove priče preživeo samo privezak od rozen kvarca, kamen koji privlači ljubav.PageBreak

Selio se iz ruku kurvi u ruke njihovih ljubavnika, kao zalog večne ljubavi koja će njima, i jednima i drugima, davati smisao života. Putovao je na konjima i mazgama, u kočijama. Putovao je lađama i velikim brodovima, splavovima i, posle, vozovima i automobilima, preko Španije i Francuske, u Italiju, Grčku i Tursku, pa ponovo u Grčku i svuda gde su zaljubljeni, očajni, ostavljeni i romantični ljubavnici putovali, davali zakletve, ostavljali uspomene jedni drugima, i tražili ono čega nije bilo.

Vukao se po torbicama, džepovima, vrećicama za duvan, bio sakrivan u podvezicama i među grudima, gnječen i gnjavljen, razmenjivan za hleb i prevoz brodom, pakovan u kutijice i mirisan burmutom i finim parfemima; preplovio je mora, i sudbine, ratove i trgovce, upio u sebe toliko suza radosnica i suza rastanaka, znoja; zapamtio toliko ljubavnih reči na raznim jezici¬ma, toliko zagrljaja i poljubaca, ljubavnih pisama i tajni; vukao se u kutijama sa dugmićima i skupim ogrlicama od dijamanata i safira, bio među konopcima i ekserima, među biserima i srebrnim minđušama, bacan i podizan iz prašine, uspavan među osušenim laticama u herbarijumima, sakrivan i ćuškan, krasio vratove nevinih devojaka i žena koje su čeznule za ljubavnim sastancima.

Pulsiralo je to malo roze srce boje rasola, u mnogim životima, u mnogim pesmama i serenadama, da bi završilo, posle mnogo godina, na buvljoj pijaci u Beogradu

Jedan čovečuljak, sa socijalnim naočarima čija je drška bila zalepljena flasterom, sedeo je na maloj stolici na rasklapanje, a ispred sebe je prostro, na jednoj mušemi, celu svoju radnju.

Tu je bilo rasparenih minđuša, pregršt šarenih lilihipova kojima je odavno istekao rok trajanja, kutijice „PEZ” bombonica, lanci za vodokotliće sa drškama od drveta i od porcelana, gvozdena postolja za lampe, dve ogrlice napravljene od minijaturnih šišarki, jedan pravoslavni krst od drveta, gomila starih i pokvarenih ručnih satova, i sitna bižuterija svake vrste.

Jedna muška ruka probrlja po tim polomljenim „sudbinama” koje su ležale na mušemi, i podiže mali privezak.

„To je rozenkvarc“,čkiljeći reče čovečuljak sa naočarima koje su bile zalepljene flasterom.PageBreak

Muškarac se trže, i mahinalno zagrli ženu koja je stajala pored njega.

„Da probudi i očuva ljubav” reče čikica smejuljeći se.

„To srce je putovalo, gospodine, mnogo dugo, da bi stiglo do vas”, nastavi pričljivi čovek, posmatrajući muškarca i ženu pogledom koji im je jasno govorio da se vidi da se kriju, da su tajni ljubavnici.

Čikica je delovao čudno, kao ludak, kao neki jurodivi koji sve vidi, i koji je samo uzeo to neugledno obličje, da bi im nešto saopštio.

Muškarac spusti ruku sa njenog ramena.

Žena se odmaknu jedan korak. Bilo joj je neprijatno. Osvrnula se oko sebe. Nije videla nikoga poznatog. Pomislila je, na trenutak, na svog tužnog, dobrog muža, koji sedi, sa flomasterom, za radnim stolom, gricka kikiriki koji mu je ona ispekla, i pomno analizira fantastičnu prozu Latinske Amerike, dok ona sa ljubavnikom švrlja po buvljoj pijaci, kupujući uspomene na svoj sopstveni život.

Ali, to je trajalo možda nekoliko sekundi, ta sekvenca koja ju je vratila u stvarni život, u stvarno stanje stvari – to, da je udata i da vara muža, rekavši mu da ide sa drugaricama na ručak i da će doći kasno.

Čovečuljak nije prestajao da govori, iako ga skoro uopšte nisu slušali. Izgledao je kao da baš samo njih čeka, to dvoje tajnih ljubavnika sa podignutim kragnama mantila i sa tamnim naočarima u oblačnom danu.

A onda im, brzo govoreći i frfljajući, ispriča nešto nepovezano, o nekoj pegavoj kurvi Ninji koja nije mogla da voli, o Amendilju i ceđenim žabama, o nekoj Esperanci, pominjao je mirise, bademe, cveklu, govorio o potrazi za ljubavlju i neuzvraćenim ljubavima, o konjokradici koji je za uspomenu ostavio Ninji opaku zaraznu bolest od koje je i sam umro, o kamenu koji je putovao morima i drumovima, koji je preživeo ratove i poplave, požare i velike vetrove, o kamenu koji pamti najluđe ljubavne reči i poljupce, jer to je kamen koji leči i privlači ljubav, srećan kamen zaljubljenih.

„Vama, mlada damo, treba ovaj kamen”, reče čikica, „to se vidi.”PageBreak

Žena se odmaknu još korak, praveći se da je nezainteresovana i da ga ne sluša. Čikica se zakikota. „Ništa slađe od zabranjene ljubavi”, promrlja za sebe.

„Koliko tražite za njega?”, prekide ga muškarac, jer je čikica očigledno imao nameru da im do u tančine ispriča i kako je kamen stigao na buvlju pijacu, u njegove ruke. A toliko strpljenja, ni vremena, očigledno, nisu imali.

Posle kraćeg cenkanja, čikica mu prodade kamen. Muškarac uze srce, protrlja ga kratko o rukav svog mantila, i na ispruženom dlanu ga dade svojoj ljubavnici. Ona mu se obisnu oko vrata, ali se brzo priseti da su na javnom mestu i spusti svoje ruke.

Napravili su nekoliko koraka, razgledajući druge drangulije, a zatim uđoše u auto.

Dok je njen ljubavnik palio auto, i polako dodavao gas, žena se okrenu i pogleda čudnog čikicu koji je imao naočare zalepljene flasterom, i vrlo čudne oči ispod njih.

Gledao je za njom. Široko je otvarao usta, pokazujući svoju krezavu vilicu, i nešto joj govorio.

Na sekund pre nego što će čikicu zauvek izgubiti iz vidnog polja, učini joj se da joj je rekao : „TI NEMAŠ SRCA.” „Kakav ludak“, pomisli žena. Samo je slegnula ramenima.

Ništa nije razumela.

Mirjana Bobić Mojsilović (Iz romana „Tvoj sam")

ROZENKVARC 

Spiritualisti veruju da je rozen kvarc jedan od najmoćnijih ljubavnih kamenova. Ovaj kristal oni koriste za sve poslove srca – od lečenja ranjenog srca, do zaštite, za donošenje duševnog mira, za ponovno uspostavljanje emocionalne ravnoteže, kao i za privlačenje novih ljubavi.

Kamen za sve ljubavne rituale, donosi sreću, mir i vernost u vezama koje su ostvarene.

Ovo je i u kristaloterapiji – kamen srca. Veruje se da sprečava trombozu, da jača srčane mišiće i da sprečava infarkt. Psihu podstiče na ljubav i vernost, jača osećaj za lepotu. Ne sme da se izloži delovanju jake sunčeve svetlosti, jer onda može da izgubi svoju lepu roze boju, i svoju moć.