Jednog oblačnog, tmurnog dana koji je nagoveštavao skoru oluju, preletevši okean, Pjer stiže u veliki grad u koji je pozvan zbog važnog posla.
Uznemiren, uplašen od neizvesnosti, krajnje nesiguran i očajno sam, lutajući bez cilja, ulazi u mali kafe u slepoj uličici i u njemu zatiče samo konobara i prelepu mladu ženu koja mu, sasvim neočekivano, pruža ruku nudeći mu da sedne s njom za mali sto u uglu. U polumraku, osvetljeni plamičkom samo jedne sveće, započinju razgovor...
„A sada mi pričajte...“ - rekla je jednostavno. „Odakle ste i kako ste se ovde stvorili? Ovamo stranci ne zalaze, ni ne znaju da ovo mesto postoji... Kako ste vi znali? Neko vas je uputio?“
„Ah, ne!“ - zabrunda Pjer svojim dubokim glasom. „Bilo je to slučajno... samo sam šetao, i...“
Ona se nasmeja kao da je ispričao najduhovitiju šalu, povlačeći i njega da se smeje. Dok je slušala njegov promukli smeh gledala ga je radoznalo, malo rastvorenih usana.
„Stvar je u tome što sam došao... zbog jednog posla. Zapravo, prijavio sam se i pozvan sam...“
Bilo mu je teško da to prevali preko usana, ali toplota koju je osećao od jakog pića i od velikih očiju koje su ga ohrabrujuće posmatrale, davala mu je snagu da kaže.
„To je odličan posao, jedinstvena prilika - kako biste vi ovde rekli, životna šansa. Veoma ga želim...“
Ona je klimala glavom sa razumevanjem, sa odobravanjem.
„Ako dobijem taj posao, tu šansu, ostaću u ovom gradu verovatno veoma dugo, zarađivaću zaista mnogo i možda ću zadugo rešiti pitanje novca...“ - osećao je da govori sve lakše i otvorenije. „Ali nije stvar u novcu!“ - prekide se, ne želeći da ga ona shvati pogrešno. „Novac bi došao usput, on bi mi omogućio udoban život, i to je u redu... Ali zadovoljstvo koje bi mi doneo taj uspeh - bilo bi neopisivo!“
„Odlično!“ - oduševi se ona i još se više naže preko stola. Njeno oduševljenje nije dopuštalo nikakvu mogućnost da se njegova želja eventualno ne ostvari.
„Ali ako ne uspem, ako posao daju nekom drugom“, tužno nastavi Pjer, „onda ću već sutra uveče biti na putu natrag, kući...“
On zastade i, odjednom se setivši da čitav dan nije zapalio nijednu cigaretu, izvadi iz džepa velikog mantila koji nikako još nije skidao, paklicu cigareta donetu preko okeana. Skrivajući drhtanje ruku od same pomisli na sutrašnji dan, ponudi i nju (što ona odbi smejući se i odmahujući rukom), pa zapali i žudno povuče dim. Devojka je strpljivo čekala da se on malo smiri, smeškajući se, radoznala na sve što će još videti kod ovog dobroćudnog diva koji se sada još, povrh svega, i zamotavao u nežnobeli dim neobičnog (za nju sasvim egzotičnog) mirisa.
„Pa ni to neće biti tako tragično, zar ne?“ - upita ga tiho.
(...)
I baš je hteo da joj objasni kakav ga teški zadatak čeka sutra, zadatak od kojeg zavisi čitav njegov život, sva njegova budućnost - kad primeti jedan iznenadni, sasvim nespretno skriveni pogled njenih lepih tamnih očiju. Taj stidljivi pogled, očigledno sasvim protivno njenoj slobodnoj volji, kliznu brzo niz njegovo veliko, snažno telo, sada prvi put vidljivo bez širokog kišnog mantila. Odmah je podigla oči, kao i on malopre kada joj je pogledao lepe grudi, ali ipak je uspeo da ga ulovi.
I odjednom, neko toplo osećanje uzbuđenja, nešto kao obećanje nečega, prostruja Pjerovim žilama. Oseti kako sada, odjednom, više ne može da uhvati nit razgovora...
„Zato ste tako nervozni - zbog tog posla, zar ne?“ - reče ona jednostavno, prva se pribravši. „Ali zašto, ne brinite, dobićete ga...“
Zagledala mu se u oči ohrabrujući ga da joj se sasvim otvori.
„Zato što mi je suviše važan“, odgovori on. „Zato što je to što me čeka sutra jedan od onih trenutaka od kojih zavisi jako, jako mnogo, a koji je - ipak - samo trenutak. Proći će suviše brzo. A nema popravke. Neće doći drugi takav, možda nikada više - ako ga propustim, za mene je možda sve izgubljeno...“
I naže se prema njoj.
„Ne znam zašto vam ovo govorim - vidim vas prvi put u životu...“
„Nekada je najteže stvari najlakše reći nekome koga vidimo prvi put.“
Ona se smešila. On ju je gledao duboko zamišljen. Pogled kojim ga je pomilovala po telu odjednom je brisao sve prepreke među njima.
„A VI?“ - upita Pjer tiho. „Zašto ste sami u sumrak u kafeu na kraju sveta?“
Kao glumci koji menjaju uloge, sada se mlada žena odmače od stola i nasloni unatrag. Ali ne odgovori. Pjer je strpljivo čekao, uživajući u njenoj lepoti (a pomalo i likujući nad sada njenom očiglednom zbunjenošću).
„Ovo nije kraj sveta...“ - konačno odgovori ona, skrećući temu. „Naprotiv.“
„Ne morate ništa da mi kažete“, govorio je Pjer ne navaljujući, ali ni ne dozvoljavajući joj da ignoriše njegovo pitanje, kao da sada traži iskrenost za iskrenost. „Bar ne sada... možda neki drugi put.“
Ona se samo zagonetno nasmeja i pogleda ga ispod trepavica. A Pjer pruži ruku preko stola i nežno, sasvim ovlaš, dodirnu meki pramen tamne kose oslonjen o njeno rame.
„Ako ne otputujem sutra.“
Nekoliko trenutaka trajalo je ćutanje između njih, za stolom kraj zida u tihom kafeu.
„Naravno da nećete otputovati, Stranče“, reče ta nepoznata žena kao da je vračara koja mu predviđa budućnost (a nešto od tajanstva proročice sijalo je iz njenih očiju, mogao bi se zakleti u to). „Naravno da nećete.“
Ne sasvim uveren, Pjer klimnu glavom i spusti pogled. Delićem oka pratio je njene pokrete dok je ispijala novi gutljaj pića. Oboma je bilo već dovoljno, ali su i dalje pili.
Zaustavljajući dah, video ju je kako, sada već sasvim očigledno, u tišini posmatra njegove velike šake, kako sa jedva prikrivenim divljenjem svojim lepim očima meri širinu njegovih ramena i dugo, nežno, zagleda njegov vrat i deo snažnih grudi koji joj se, obasjan svetlošću sveće, nudio kroz otvor njegove tamne košulje. Znao je tačno šta ona vidi - uvek mu je bilo toplo i uvek je ostavljao otkopčano nekoliko dugmadi više.
A videla je i još nešto, što nikako nije mogao da sakrije - kako se platno te košulje sve više zateže pod njegovim sve dubljim udisajima izazvanim njenim pogledom.
I ne mogavši više da podnese to njeno nemo milovanje bez dodira, osetivši u trenutku da zapravo i nema šta da izgubi, Pjer tada (kao da je tuđ) začu sopstveni promukao, uzbuđenjem prigušen glas:
„Hoćeš li me čitave večeri zvati - Stranče?“
Izgovorio je to mirno, ne gledajući u nju, a zatim i dalje spuštenog pogleda dohvatio cigaretu iz kutije na stolu. Palio ju je polako, zagledan u njen užareni vrh, sve sjajniji kako je uvlačio dim, čekajući njenu odluku.
U sledećem trenutku mlada žena se naže preko stola otkrivajući još jednom lepotu svojih nežnih grudi, neobično bujnih za njen krhki stas, i - naglo odgurnuvši stolicu - ustade, govoreći:
„Iskreno se nadam da ćete uspeti u svom poslu...“
Zastala je - izgledalo je kao da traži ime kojim bi ga oslovila.
„Želim vam sve najbolje, i da se lepo provedete u našem gradu.“
Kao da je sada konačno sve rečeno, pre nego što je Pjer uspeo da se snađe, ta zagonetna lepotica okrenu mu leđa, žustrim korakom priđe šanku (kao da nije popila sav onaj konjak) i, mahnuvši mladiću iza njega, dobaci:
„Stavi na moj račun, Čarli - danas častim strance!“
U sledećem trenutku već je bila na vratima.
A u sledećem napolju.
Pjer ostade na stolici kao gromom pogođen. Kao da je neko priviđenje, kao senka koja nestane kada se upali svetlo, mlada žena ostavila je za sobom samo nežan miris nekog njemu nepoznatog parfema (koji žene u ovom gradu stavljaju kako bi, očigledno, nemilosrdno začarale i sasvim izludele nemoćne strance).
Ali on nije bio spreman za to.
Ne danas.
„Hej!“ - uzviknu, skoči sa stolice tako žustro da se uz tresak prevrnula iza njegovih leđa i, zgrabivši svoj veliki mantil, potrča za njom.
Samo je još iza sebe začuo spontani Čarlijev uzvik:
„Ne! Pustite je!“
Ali Pjer se niti ne obazre na njega.
Andrea Marok
(prvi odlomak iz romana "Trougao")