Mazno se protegla i pružila ruku da ga dotakne. Setila se opet da mu je u toku noći nekoliko puta rekla da ga voli i obuzeo je stid što je ispala takva budala. Opipala je krevet, ali mesto pored nje je bilo prazno i hladno, što je značilo da je davno ustao i otišao. Na brzinu je obukla farmerice i majicu. U sobi nije bilo ničega. Najednom je postala svesna da u sobi zaista nema ničega, nijedne njegove stvari. Obuzela je panika, a niz leđa joj je kliznuo hladan znoj. Poželela je da vrišti na sav glas. Da li je moguće da se tako grubo poigrao sa njom!!? Sjurila je niz stepenice, dok joj je srce udaralo kao ludo. Uskoro je saznala ono od čega je strahovala. Stefan je napustio posao i otišao. Bez pozdrava, bez ijedne reči. Upotrebio je i ostavio kao stvar.

* * *

Veče je bilo hladovito i puno nekog elektriciteta, kao da će kiša. Svi su bili ispred kuće i odmarali se uživajući u svežini koju je noć donosila. Sara je sedala pored Dragana i crtala obuzeta svojim turobnim mislima. Kada je naišao gazda, razgovor je zamro.

- Dobro veče – pozdravio ih je – Dragane, hteo sam da razgovaram sa tobom – pozvao ga je rukom da priđe.

- Odmah gazda!

- Imamo problem – rekao je tiho – Banka mi nije odobrila kredit i nećemo moći da završimo radove… - zabrinuto je protrljao čelo – A dugujem plate momcima i Sari. Ne znam šta da radim?

- Uh, to su stvarno loše vesti… -  odvratio je Dragan – Šta nameravate?

- Ne znam… Moraćemo svima da kažemo istinu, ne mogu da lažem ove ljude. Daću im polovinu, a za ostalo će morati da sačekaju. Radove ću morati da obustavim za sada…

- Da, razumem…

- Mogu li da računam na tebe da to preneseš ostalima…

- Nema problema gazda, računajte da je to rešeno.

PageBreak

* * *

Spakovala je stvari i legla da spava. Ujutru će sesti u svoju krntiju i nastaviti put ko zna gde. Bila je razočarana i tužna. Kao da je odjednom sve krenulo nizbrdo. Prvo sa Stefanom, a sada i sa poslom. Gazda joj se izvinjavao i isplatio joj sve dnevnice koje joj je dugovao. Naterao je da obeća da će doći kada stvari opet krenu na bolje. Rekla je da hoće, a zapravo je znala da se neće vraćati. Stefan, zbog koga je bila vezana za to mesto, povredio je na najgori mogući način i ostavio bez pozdrava. Nije želela nikada više da ga vidi, čak ni da čuje za njega. Pozdravila se sa gazdom i ostalima, a Dragan je otpratio do auta.

- Hoće li nam se putevi nekada opet ukrstiti? – upitao je nežno.

- Ne znam… U svakom slučaju, bilo je divno družiti se sa tobom – zagrlila ga je snažno.

Poljubio je u obraz i dugo mahao, dok se u oblaku prašine udaljavala niz put.

* * *

Uznemirijući zvuk je kidao meku tišinu tamnog, dubokog sna. Kao da je neko snažnim udarcima čekića rušio zid blaženstva iza koga se nalazila.

Zvono na ulaznim vratima nije prestajalo, pa se jastukom pokrila preko glave. Ako se ne javi, možda će odustati i otići jer je želela samo da spava i spava i prespava bol koji je pekao u grudima.

Zvono nije pretajalo, pa se prisilila da ustane i odvuče se do vrata raščupane kose i lica zgužvanog od spavanja.

- Znaš li koliko je sati? – Stefan je posmatrao a u uglovima usana mu je titrao osmeh.

- Šta ti tražiš ovde? – trgla se kao oparena.

Pre nego što je uspela da zalupi vratima, Stefan je već bio unutra. Stajali su u holu, a njoj se skupljala gorčina u grlu. Zamahnula je rukom i pogodila ga u bradu, tako neočekivano i sa tolikom silinom da se zateturao.

PageBreak

- Jesi li luda ili si na nekim drogama? – rekao je, trljajući bolno mesto.

- Ni jedno, ni drugo! – odvratila je.

Dok ga je posmatrala, obuzimalaje dobro poznata želja. Ugrizla se za usnu.

- Zašto si došao? Da likuješ?!

- Ne – odmahnuo je – Da proverim…

- Šta da proveriš? – sevala je očima.

- Kakva je to bolest koja me obuzela. Ni vakcinacija mi nije pomogla… - nasmešio se sa bolnom grimasom – Dobar aperkat…

- Da, šteta što nisam snimala…

- Saro, Saro, Saro… - ponavljao je tiho njeno ime prilazeći joj sve bliže.

- Beži od mene lažovčino! – uzmicala je.

- Ne lažem te… - privukao je i naterao da ga gleda u oči – Kakvu sliku vidiš u mojim očima? –šaputao je – Strast, želju, divljenje, molbu za oproštaj… ljubav?

Oči su mu zasijale dok je nežno posmatrao.

- Zar ne vidiš sve to Saro? Zar ne vidiš šta je naslikano na slici o nama?  Zar nisi shvatila još od prvog dana sa si ona prava?

- Ne verujem ti ništa… – glas joj se slomio u šapat.

- Uspela si da me opčiniš i sada možeš da radiš šta želiš samnom… - nastavio je da joj šapuće na uho … - Volim te Saro, divlja, luda riđokosa čupavice!! – zavukao joj je prste u zamršenu kosu.

Ćutala je potpuno nemoćna da reaguje i govori.

- Gde su ti misli sada?

- Na slici o nama koju si malopre oslikao.

- Zapamti to mesto i ne pomeraj se sa njega narednih pedesetak godina… - šaputao je, ljubeći je nežno.

Nastavlja se...

Vesna Gavrilović