Probudio je čudan osećaj nečijeg prisustva. Otvorila je oči i ugladala visokog, snažnog mladića koji je netremice posmatrao. Naglo se podigla, srušivši skice na pod. Istovremeno su se sagli da ih pokupe i sudarili se glavama.
- Jaooo!! – uhvatila se za bolno čelo – Pazi čoveče!!
- Izvini – pogledao je mrko – Samo sam hteo da pomognem…
- Znam… - posmatrala ga je, trljajući bolno mesto – Šta radiš u mojoj sobi? Špijuniraš?
- Ne, naravno… - njena šala mu izgleda nije bila smešna – Poslao me je Dragan da te pozovem na večeru. Mi ovde zajedno jedemo, pa ako želiš, možeš da nam se pridružiš…
- Hvala… - namerno je napravila dramsku pauzu, jer se nije predstavio.
- Stefan – dodao je – Nadzornik… Nisam stigao da se predstavim.
- Drago mi je, Sara.. – pružila mu je ruku.
- Znam…, zapravo svi znaju i samo o tebi pričaju danas… - rekao je to na način da je shvatila da ga to nervira.
- Nisam imala nameru da privlačim pažnju, došla sam ovde da radim, kao i svi…
- Jasno… - klimnuo je – Ali sama činjenica da se ovde pojavila žena uneće brojne neprilike.
- Je li? – sad je i on nju počinjao da nervira – Zašto?
- Zato što će svi da bulje u tebe, a to znači da neće da rade… - jetko je odvratio.
- Pa lepo… - podbočila se ratoborno – Šta predlažeš onda u tom slučaju?
- Da se previše ne lickaš, kako bi im manje skretala pažnju sa posla. Ja sam zadužen za to da rade i stalo mi je da se sve radi po planu.
- Ja se ne lickam, kao što vidiš… - pokazala je rukom na sebe – A drugima ne mogu da zabranim da me gledaju, ako misle da imaju šta da vide!!
Odmerio je od glave do pete hladno i nezainteresovano, a onda pogled usmerio na njene oči.
- Ne znam da li će misliti da imaju šta da gledaju, ali moja molba da ostaneš neprimenta ostaje… - hladno je zaključio.
Njegov nadut i hladan stav je dovodio do ludila. Ipak, odlučila je da ostane mirna kao i on i uzvrati istim tonom.
- Ne brini, kad me neko tako lepo zamoli, nemam srca da ga odbijem – cinično je odvratila.
- Hvala ti unapred – prezrivo se nasmešio – Nadam se da ćemo uvek ovako lepo sarađivati. Večera je… - pogledao je na sat – Za oko pola sata, pa kao hoćeš…
- Hvala na obaveštenju! Ne bih to propustila nizašta na svetu… - podbočila se izazivački.
- Večernja toaleta nije obavezna, možeš i tako… - narugao joj se.
Okrenuo se i izašao, ne pogledavši je. Sara huknu i sede na krevet. Još jednom je protrljala bolno mesto na čelu, razmišljajući o Stefanu. Kakav lik! Bezobrazan, nevaspitan i vrloooo zgodan! Ali, šta vredi kad ima grozan karakter!
Nasmejala se sama sebi i otvorila skice. Imala je nekoliko ideja o kojima će raspraviti sa vlasnikom. Misli su joj ipak isuviše lutale da bi sada mogla da se koncentriše. Složila je skice kraj kreveta i odenula se za večeru. Htela je da izgleda neprimetno kao i obično, ali neki glasić u glavi joj nije dao. Umesto starih farmerki, obukla je kratku suknju i pripijenu majicu sa golim leđima. Dok se ogledala u prozorskom oknu, obuzeo je smeh. Znala je da će način na kojim se obukla iznervirati onog naduvenog Stefana, a to je bilo upravo ono što je i želela.
* * *
Dok je ulazila u sobu koja im je služila kao trpezarija, sve oči su bile uprte u njene duge noge i gola leđa. Iako obično nije želela da izaziva takve reakcije kod muškaraca, sada je istinski uživala, videvši Stefanovo zlovoljno lice. Klimnula mu je u prolazu u znak pozdrava, u sebi se smejući zbog ovog malog zlodela.
Sela je do Dragana, jer je sa njim bila najsigurnija i najbliža.
- Dobro veče, šta imamo za vačeru? – raspoloženo je rekla – Baš sam ogladnela.
- Zdravo devojče, vrlo lepo izgledaš večeras – primetio je – Za večeru imamo roštilj i salatu, kao i obično. Nadam se da jedeš meso…
- I te kako! – protrljala je dlanove – Šta se čeka? – upitala je, osvrćući se da vidi gde se nalazi hrana.
- Sad će da stignu dva radnika koji su otišli po meso. Otkud tako kratka suknja odjednom?
- Jesi li ti uvek tako direktan? – odgovorila je novim pitanjem – Zašto da ne..? Onako… - pravila se nevešta.
- Tako kratka suknja i tako uska majica mogu da izazovu probleme kada se nalaziš među toliko muškaraca. Večeras gledaj da dobro zaključaš vrata, jer kad ovi momci popiju koje piće više, ko zna šta može da im padne na pamet… - upozorio je.
- Ma ne verujem da su baš toliko agresivni… - odmahnula je – I kad će više ta hrana…
Dok je, sa velikim apetitom jela, većina muškaraca se zabavljala time da je posmatra. Dragan je nekoliko puta opomenuo da se čuva, ali ona ga nije ozbiljno shvatala. Posle večere, muškarci su izašli napolje da se zabave uz karte i piće, a neki su posmatrali i navijali. Igralo se u mali novac, tek da igra bude zanimljivija. Ona se pravila da posmatra igru, dok je zapravo pogledom tražila Stefana. On se odmah nakon večere izgubio i sada ga nije bilo tu sa ostalima. Znatiželja koju je probudio u njoj nadjačala je želju da glumi ravnodušnost.
- Nigde ne vidim nadzornika Stefana… - kao uzgred je rekla – On se ne druži sa ostalima?
- Uglavnom ne… - odvratio je Dragan, ne skidajući pogled sa igre – On im je šef i zato drži distancu… A i drugačiji je od ostalih… Samotnjak…
- Kako to misliš samotnjak? – sve više je intrigirao.
- Pa tako… Ne druži se da ostalima, čita knjige, fotografiše i tome slično… Umetnik neki valjda… - nasmejao se.
- Ahaaaa… - klimnula je – Misliš čudak!
- Hehehehe… - nasmejao se veselo – Pa i ti si umetnik… Nisam hteo da kažem tako da zvuči uvredljivo…
- I nije – slegla je ramenima – Ja uopšte nisam čudak…
- Ako ti tako kažeš… - smeškao se.
Odšetala je do obale, jer joj je razgovor sa Draganom postao pomalo dosadan. More je bilo mirno, a sunce je polako bledelo i nestajalo, ostavljajući samo blago ružičasti trag na nebu. Pored vode je bilo prijatno sveže, pa je sela na pesak i skupila kolena ispod brade. Imala je želju da slika, ali je mrzelo da ide po pribor. Upijala je večernji mir i lepotu koju sa sobom donosi kraj dana u onom kratkom periodu pre nego što noć sve oboji tamom. Razmišljala je o svom životu, budućnosti, planovima… Imala je svo vreme ovog sveta pred sobom, ali još uvek nije bila sigurna kako želi da ga iskoristi.
Ujutru je obavila razgovor sa vlasnikom, koji je bio oduševljen svim njenim idejama i skicama koje mu je pokazala. Insistrirao je da što pre počne sa oslikavanjem zidova i obećao i poveći bonus ako sve bude završeno do polovine meseca.
- Za ovo nam trebaju posebne boje – objašnjavala mu je – Treba nabaviti i četkice i druge sitnice…
- Nikakav problem – odvratio je – Daću ti čoveka u koga imam potpuno poverenje da ode sa tobom u nabavku. Ići ćete kombijem jer ima veliki gepek a i klimu, pa će vam biti najudobnije.
- Dogovoreno. Obavestite ga da se spremi za put i dođe po mene.
- Ne brini, smatraj to završenim.
Vratila se u sobu da napravi listu potrebnog materijala i da se presvuče.
- Slobodno!! – viknula je, kada je čula kucanje na vratima.
- Spremna za put? – Stefan je posmatrao podsmešljivo oslonjen na dovratak sa rukama u džepovima.
- Zar sa tobom idem? – namrštila se.
- Gazdino naređenje – slegao je ravnodušno ramenima – Ni ja nisam oduševljen, ali…
- Drago mi je, osećanje je totalno uzajamno – iskrivila je usne nezadovoljno – Hajde da krenemo… Što pre započnemo, pre ćemo završiti.
- Slažem se… - osmehivao se, kao da ga sve to zabavlja.
U kombiju su ćutke slušali muziku i vesti sa radija. Ponašao se kao da je potpuno sam, pa se setila kako ga je Dragan opisao kao samotnjaka i klimnula potvrdno.
- Sviđa ti se ova pesma?
- Otkud ti to?
- Klimnula si glavom, pa sam pomislio…
- Ne, samo sam pratila tok svojih misli! – suvo je odvratila.
- Hm…
- Što znači? – okrenula se ka njemu.
- Ništa… Baš ništa…
Opet je obuzimao neobjašnjiv bes. Njegov nadmeni stav joj je strašno išao na živce.
- Čemu to hmmm..?
- Onako…
- Hmmm… - promrmljala je sada i ona.
- Šta sad znači tvoje hmmm? – uzvratio je istim pitanjem.
- Da me nerviraš!
- Zašto? – napravio je nedužno lice.
- Onako…
- To nije odgovor…
- Onakav je kakav je… – odvratila je nervozno – Nije me briga šta misliš!
- Zaista?
- Da, zaista!
- Pa, zašto se onda nerviraš?
Nastavlja se...
Vesna Gavrilović