"Neispričana priča" je fikcija autorke o nekom, sasvim drugačijem životnom izboru princeze Dijane. Šta bi se dogodilo da nije poginula? Da je tragedija bila iscenirana jer je ledi Di želela da započne sasvim drugačiji život? Na samom početku Monika Ali golica našu maštu i kaže: Neke priče se mogu ispričati samo kao bajke...
(3. deo)
Sad više nije bilo žurbe, u tome je bila stvar. Laknulo joj je. Strpljivo je čekala odgovor i za to vreme ga pomno zagledala od glave do pete. Pantalone su mu bile razderane na butini, košulja izgužvana, jedna mu je manžetna bila zakopčana, druga otkopčana. Bio je neobrijan i premda mu je kosa posedela, bradica mu je bila crna kao neka stara modrica oko usta. Za đon mu se zalepio list. Grabovski se nikad nije picanio, ali danas je izgledao kao da je prespavao u grmlju, što je bilo sasvim moguće.
„Mene tražiš?“, ponovila je.
On polako podiže ruke uvis, valjda zbog pištolja uperenog u njega, pretpostavila je Lidija. Njoj nije ni palo na pamet da mu kaže „ruke uvis“.
Učini joj se da on hoće da kaže nešto i ona mu klimnu glavom da ga podstakne.
On izusti jednu jedinu reč: „Ne.“
„Tako znači. Ne tražiš mene.“ Spustila je pištolj do krila. Njemu ruke skliznuše dole kao na usporenom snimku.
Ona ponovo podiže pištolj s prstom na obaraču.
„Ne!“, povika on preplašeno.
„Šta tražiš ovde?“
Grabovskom po čelu izbiše graške znoja. „Ja... ja...“, zamuca on.
„Sedi na pod i skrsti noge“, naloži mu ona. „I stavi ruke za glavu“, dodade. Pošto je sedela na krevetu, bolje je da bude niže od nje, da ne može da se baci na nju.
Kad je seo, ona nastavi. „Šta si ono kazao?“
„Ne tražim tebe“, reče on ne skidajući pogled s pištolja.
„A šta onda radiš u mojoj kući?“, kazala je. „Ako smem da pitam.“
„Mislim, nisam te tražio.... dok tenisam našao. Ti si mrtva. Slučajno.“
Bio je prilično zgodan, oduvek joj se dopadao. Sad je malo pustio stomak. Kap znoja skliznu mu u obrvu. Morala je da se usredsredi. „Nisi mi baš najbolje objasnio.“
„Ovamo sam došao slučajno. Putovao sam po Americi i video Kensington na mapi, a onda sam... onda sam video tebe.“
Znoj mu je upao u oko i ono ga je zapeklo, ali Grabovski se nije usuđivao da pomeri ruku da ga otre. Dok se peo stepenicama ka dnevnoj sobi, verovao je da mu je skočio adrenalin. Ali to nije bilo ništa. Sad mu je krv tukla u svakom udu, u svakom prstu i na nogama i na rukama.
„Ali ja sam mrtva“, kazala je. „Nisi mogao da me vidiš.“
Sedela je na ivici kreveta u izbledelim farmerkama i bledoroze košulji. Kosu je vezala, a svetlost s prozora obasjavala joj je lice sa strane. Bila je mirna i prelepa.
„Mrtva sam“, ponovila je.
Luda je. I dalje nišani u njega.
Nije znao hoće li da kaže da nije luda ili da nije mrtva. „Znam“, kazao je. „Znam.“
Netremice ga je gledala. Sićušne tačkice blistale su u tim tamnoplavim dužicama. Sad se nisu zelenele već zlatile. „U tome baš i jeste nevolja, je l’?“, rekla je. „Do pre par minuta to je bio samo moj problem, to što znaš. A sad je i tvoj.“
…
Čim je on to kazao, njoj sinu da on upravo to i želi. Njena je glupost beskrajna! Dok ga je gledala kako ulazi u njenu spavaću sobu i kako mu se lice krivi u neverici, pomislila je da sad bar može da uspori i razmisli, da nije on više taj koji vuče konce.
Naravno da hoće da je zagovara. Poslao je sve njene slike novinama i novinari su sigurno već pošli ovamo.
„Kad si ih poslao?“, upitala ga je.
„Šta? Ne, nisam. Kunem se da nisam. Nikome ništa nisam poslao.“
„Ustaj! Diži se!“
„Moram da se pomognem rukama“, reče on. „Smem li da spustim ruke?“
I nije bio u formi. Po svoj će prilici povrediti kolena pokuša li da ustane iz tog položaja a da se ne odgurne rukama. „Smeš, samo bez naglih pokreta. Nemoj da mi prst na obaraču zadrhti.“
Kad je Grabovski ustao, Lidija reče: „Dobro, stavi opet ruke iza glave. Sad polako napravi dva koraka ka meni. Neću da mi tvoje telo zapreči vrata kad padneš.“
„Kunem ti se bogom!“, zavapi Grabovski. „Ako me pustiš, daću ti foto-aparat. Izbriši mu memoriju. Niko sem mene ništa nema.“
Kako bi bilo da ga ubije? Ako sad povuče obarač, sve će biti gotovo. „Problem je u tome što to ne možeš da mi dokažeš“, reče Lidija. „Teško je dokazati da nešto nije.“
Činilo se da ga noge ne drže baš najbolje, a na slepoočnici mu je iskočila vena nalik debeloj zelenoj gusenici. „Moj foto-aparat i moj laptop“, kazao je hrapavim glasom, „sve je na njima. Ništa nisam slao imejlom. Danas sam hteo da odletim kući. A nisam ništa slao imejlom jer....“
„Što nisi? Što to nisi uradio?“ Ako pomisli da će ga ona ubiti, hoće li ga to primorati da joj kaže istinu ili će je pak lagati koliko god može?
„Zato što nikome ne verujem“, odgovori on. „Ne bih ni sleteo na Hitrou, a to bi se već proširilo internetom.“
Setila se nečeg što joj je davno u nekom razgovoru pomenuo. „Ti si beše katolik, Džone? Hoćeš li da se pomoliš?“
…
„Što ne spustiš pištolj?“, upita je. „Spusti pištolj pa da ljudski porazgovaramo. Nemaš čega da se plašiš. Predaću ti foto-aparat.“
„Zar ti misliš da te neću ubiti?“, upita ga ona s prizvukom razočaranja u glasu.
„Mislim... mislim da nisi toliko glupa.“
„Provalio si mi u kuću“, kazala je. „A ja sam žena i živim sama. Razbio si mi... – Koji prozor? Nek bude kuhinjski. – a ja sam pobegla u spavaću sobu. Prvi put si me video pre dve nedelje i od onda si opsednut sa mnom. Svi su ti dokazi na foto-aparatu – slikao si me na ulici, na poslu, pa čak i na prozoru spavaće sobe. Jesam li u pravu? Jesam li pogodila? Po licu bi ti rekla da jesam.“
„Majko božija!“, zavapi on. Sve je isplanirala. Smestila mu je.
„Ko će još videti ono što si ti video? Jesu li u pitanju oči? Jesi li to primetio? Jesi li ih satima poredio? E pa, ne verujem da će iko drugi to raditi. Šta ti misliš? Da završim priču – došao si ovamo i napao me, hteo si da me siluješ. Uspela sam da se dočepam pištolja iz fioke i zapretila ti, ali ti nisi odustao pa nisam imala drugog izbora.“
Jezik mu je odebljao, možda se ugrizao za njega, pa mu je smetao da govori i s mukom je izgovarao svaku reč. „Nije još kasno“, kazao je. „Ne moraš to da uradiš. Možeš da me pustiš, a ja ću ti dati sve. Otići ću iz zemlje... otići ću i nikad se više neću vraćati.“
Ona uzdahnu i poče rasejano da gladi psiću uši. „Da bi to uspelo, morala bih da ti verujem.“
„Uzmi mi svu opremu“, kazao je. „Idi gde god hoćeš. Ja neću imati i ništa i neću nikako moći da ti uđem u trag.“
„E, Džone, tu se javlja još jedan problem. Vidiš, meni se ovde sviđa. Ne vidim nijedan razlog zašto bih odlazila odavde. Hoću da ostanem.“
…
Odvezla se na istok, do reke, ostavila je Rufusa u kolima, pa klizajući se po gradu pošla niz obalu noseći laptop, diktafon koji je pronašla uz njega, oba foto-aparata i mobilni telefon. Grad je tako tukao da ju je bolno udarao po vratu. Kad je stigla blizu ovde, pala je na bok. Uzela je mobilni i diktafon i, sedeći i dalje na zemlji, bacila ih iz sve snage u reku. Ustala je, podigla je foto-aparate i laptop, otklizala se poslednjih par metara i stala uz samu reku. Onda je poređala aparate po zemlji.
Uzela je prvi foto-aparat, uhvatila ga za remen i zavitlala ga. Vrtela ga je sve više i više i premda je gledala pravo pred sebe, ipak ga je videla, crni oblik što proleće i kruži joj nad glavom kao šišmiš. Ispustila ga je i on odlete do sredine reke. Zavitlala je i drugi i hitnula ga, a laptop je bacila tako da se zavrteo i poleteo iznad vode poput belutka. Kad je dotakao površinu, plutao je još nekoliko dugih trenutaka, a onda ga je usisala struja.
…
Kad se vratila u kola, bila je mokra do gole kože i sva se tresla, ali bilo joj je vruće a ne hladno.. A da pozove gospođu Džekson i ostavi joj poruku... ali šta da joj kaže? Ne puštajte noćas stanara u kuću? Promenite brave, kad vas molim? Uključila je mobilni telefon. Stigle su joj tri poruke od Amber. O bože, trebalo je da ode na sopstvenu rođendansku zabavu. Sad je petnaest do devet, ostavila ga je pre trideset pet minuta. Snela je sve svoje stvari u prizemlje, pa se vratila na sprat i rekla mu da će sedeti još pola sata da sabere misli i da će, čuje li ga da se mrdnuo, upucati kroz vrata. Onda je izula cipele i na prstima sišla niz stepenice. Do pansiona će mu, pošto nema kola, trebati pola sata pešice.
A šta potom? Mora razložno da razmišlja. Naravno da mora da ode odavde, ali sat vremena gore-dole ništa joj ne znači. Grabovski će otići u novine sa rezervnom kopijom fotografija, ali moraće nekako da ih ubedi u priču. To će biti grom iz vedra neba. Izgleda prilično drugačije i mrtva je već odavno, pa ni tabloidi neće hteti ništa da objave dok ga ne priupitaju ponešto.
Samo je htela da stigne do aerodroma. Dovoljno je rizikovala, što da se izlaže još većoj opasnosti? Nije li se našla u ovoj situaciji baš zato što je odlagala i odlagala?
Treba samo da pozove Amber i ispriča joj svoju priču. Onda može da ide.
Monika Ali