Zastaću na tren, prelistati svoju istoriju. Reći ću vam da je to bilo u onim danima kada vas spopada grozomorna samoća, pa ipak niste sigurni da li vam treba držanje za ruku ili naprosto da vaše telo u krevetu dobije eliksir i izbaci svu tu lošu energiju...
Žena sam, to vam je jasno, u tridesetim godinama, razvedena (ništa značajno u ovom vremenu), samohrana majka, koja provodi dane radeći po lokalnim kafanama. Pa eto, mora se živeti. I kada mislite da vredite zaista više, sudbina vam prosto ne dopušta da odete iz sopstvene osude već kao da vas čuva za nešto, ili nekog, kome ćete biti nagrada. ON vama ili vi njemu, e to je već... misterija.
Sedela sam kao i obično u lokalu u kojem sam radila, noć je odmicala prokleto polako pa su mi misli navirale kao oblaci. Ne mogu više, treba mi neko, da ga zagrlim da se oslonim da misli umesto mene da ga rastrgnem da mu kažem i opsujem da podivljam. Posmatram lica oko sebe i mislim svi bi te hteli, ali primitivno, naprosto kada se ogledam u njihovim očima vidim samo prostakluk. Krstareći po svojim željama nisam ga ni spazila, samo me je nečija ruka prizvala u stvarnost i preda mnom stoji baš on, čovek koga sam toliko puta naružila i odbila. Pa ipak, njegova pojava u meni je budila najskrivenije fantazije i emocije. Nakon godinu-dve opet on, isti on, samo meni nekako bliži i draži jer sam načula da je opet sam...
Osetio je mirnoću u mom pozdravu i seo upravo za moj sto, očigledno srećan što me vidi. Razgovor je tekao kao i svi ostali, kako si šta ima dugo se nismo videli, a onda smo počeli da se bavimo ljudima oko nas, da komentarišemo i smejemo se ljudskoj gluposti, i „šmekerima” iz birtije. I tako nam pristiže kraj smene, moje naravno. Tri sata, gluva noć. Uvek sam bila ledena santa, pešaka sam išla kući ako nema noćnog prevoza, nikada sebi nisam dopustila izlazak ili uslugu prevoza stalnih gostiju, i on je to znao, jer je i sam bio odbijen mnogo puta, pa ipak, jedva je prozborio:
„Umorna si, da te odvezem kući, ili gde god treba?”
Pogledala sam ga i rekla:
„Da, bila bih ti zahvalna da popijemo negde kafu, da pokušam da čujem svoje misli i probam da ostanem normalna...”
„Naravno, čekam te u kolima, hvala što mi veruješ, konačno...”
Osmehnuli smo se, a ja kako samo ja to znam dobacih:
„Nemoj da pomisliš da si pobedio, samo ti radim ono što bi i ti meni, a sad briši izlazim za pet minuta.”
„Ne mogu da verujem”, rekao je kada sam sela u auto, „mislio sam da ćeš da kažeš šalila sam se, a ti si tu.”
„Da”, odgovorih, „a sad molim te, ako ti nije teško, ’ajmo na kafu, umorna sam.”
„Razumem i nije mi teško”, rekao je on.
I zaista smo stigli brzo, i zaista smo narednih mesec dana svako božije veče pili kafu. Stvorili smo sopstveni ritual, u kojem se on sve više uvlačio u moje misli i želje i srce, a pri tom ni traga od naznaka da će nešto pokušati...
Noćima sam sedela i klimala glavom, a u stvari apsolutno gluva za njegovu priču posmatrala njegove usne i zamišljala kako bih skočila i poljubila ga onako strastveno kako mi znamo kao na filmu kao u čaroliji - pa ipak moje bolesno dostojanstvo nije mi dopustilo da dam signale da sam se promenila i da ga želim jako. Noći su prolazile, ja sam pored njega bila boginja, ali netaknuta. Sva u plamenu, spremna da eksplodira, bilo je samo pitanje trenutka...
Dok jedne ledene noći pune snega i svetlucanja nije došao po mene, prilično pripit, a uzrok tome bila je, verujem, ista ona muka koja je i mene lomila - kako krenuti dalje kada ni jedno ni drugo neće da popusti... Šta smo hteli time da dokažemo ni danas ne znam, ali znam da nas je oboje bolelo.
Čekao je ritual, završavam smenu ulazim u auto, znam da sam mudrija znam da žena može više, tiho ga pitam da ja vozim, popio je koju. Mi na parkingu, noć nigde nikog, samo sneg sipa, savršena prilika za dugo čekanu stvar - učini nešto sada ili prekini ovo mučenje, pomislila sam u sebi. Prešla sam na vozačevo sedište i ne mogu da dohvatim papučice, sedište mora napred, ali kako...
„Ej bre”, rekoh, „pomozi, uradi mi nešto...”
Rekla sam to onako pokvareno a kao naivno žensko, dvosmisleno.
„Šta god ti želiš”, odgovori on, „samo mi moraš reći šta treba i šta smem...”
„Sve što poželiš a što mogu.”
Pogledao me je i nagao se prema meni da potraži ručicu i pomeri mi sedište, a u tom trenutku pružila sam ruku ka njegovom obrazu i krenula ka njemu. Eksplozija! Dozvola dobijena. Nasrnuo je na mene i stegao me do bola. Dok me je ljubio šaputala sam isprekidano:
„Samo sad, ovog trena, bez obaveze sutra...”
„Ma samo se ti nadaj”, promrmlja on, „sada si moja i božija!”
To sam htela i da čujem, osvojila sam tvrđavu, ali se pod uličnom svetiljkom i dalje borim da dominiram, ne dopuštam mu da vlada, prebacujem nogu preko njega i sedam mu u krilo, ljubim ga i govorim mu:
„Biće po mom, polako...”
Dok sam lagano pomerala bokove osećala sam da ludi, da želi da me pokida, da se obruši na mene - želela sam i ja, ali želja da njega slomim bila je jača. Suzdržavala sam se da ne vrisnem i ne zarijem nokte u njega, a u sebi sam mislila - ovo mi je trebalo, živa sam! Telo mi je treperilo, kao kada se izgladneo nahrani ili promrzao ugreje.
Ne mogu da kažem da smo vodili ljubav, bila je to čista animalna strast, ali nakon toliko čekanja ne bi drugačije ni moglo da bude. Prepustila sam se i nije mi bilo bitno šta će da pomisli sutra, samo sam želela da se desi i da meni bude dobro, jer uvek vas plaši taj prvi put, koji je meni značio i trebao više nego bilo šta. Spuštam se polako uz njega, eksploziju smo preživeli, ruke su mi oko njegovog vrata, nogama ga još čvrsto stežem, jer sada ne znam kako da otvorim oči, sve vreme zatvorene, kako da se sada susretnem sa njim, šta je sada to što želim, šta dalje...
Strepim od same sebe, a ne od njega, sigurna sam da sam ga „slomila” - ali da li će umeti da ostane ili će postati kao i svi, samo muškarac koji te razočara i zgrozi, jer to je bilo ono što je donosila stvarnost i to otvaranje očiju.
Sve te misli na sedištu automobila - zamagljeni prozori, mi polugoli - preseče njegov glas:
„Malena, ti si sve što sam ikada želeo, ostani uz mene molim te...”
I ponovo prasak, ali emocija! Zagrlila sam ga i počela da ga ljubim.
„Tu sam, samo nemoj sve da upropastiš, i biću tu”, šaputala sam i ljubila ga.
Postalo je stvarnost... I dalje je tu, još nije upropastio, još me ljubi i posle nekoliko godina, i dalje ga želim kao prvog dana, i dalje podsećamo jedno drugo da ne smemo nikad da pokvarimo tako dugo čekanu ljubav. I dalje se volimo mirno i spokojno.
A ja želim da svaka od vas pronađe to što imam ja, da se borite za to i da na mudar način zadržite sve vatre koje su se rodile kada ste ga videle, poljubile, kada ste ga prvi put dotakle kradom... Jer žena sve može, samo ako hoće, ako želi, ako nauči da kontroliše srce i prepusti se strasti. To nam leči sve rane i brige, jer naprosto samo tako ispunjene znamo koliko smo moćne!
Jelena Tejić