Evo jednog jednostavnog ali najefikasnijeg načina. Uzećete saksiju u ruke i kucnuti je kao kad kucate na vrata. Ako se čuje lep i zvonak zvuk saksija je dobro pečena. Ako je zvuk tup i ne razleže se – sakija nije dobro pečena.

Takva saksija je pečena na temperaturi do 700 stepeni. Brzo će vam se raspasti čak i u sobnim uslovima. Mraz sigurno neće podneti. Ali i najpečenija saksija ima svoj rok trajanja. Istina je da posle nekog vremena počinje da izbija po njima šalitra. Počinju da se hvataju gljivice, a po nekima se čak nahvata i mahovina, u zavisnosti od toga gde stoje.

Nekim ljudima to ne smeta, čak i vole, pošto je to prirodno stanje gline, proces koji se odvija u stanju vlažnosti i u dodiru s vazduhom. Ali za one koji to ne vole i smeta im daću nekoliko saveta.

Prvi je da saksiju namažete svežim motornim uljem s unutrašnje i spoljašnje strane. U prvom trenutku će ona promeniti boju i izgledaće kao mokra. Ali čim upije svo ulje vratiće se u prvobitno stanje. Nemojte štedeti ulje i ono će prilično produžiti vek saksiji.

Drugi način očuvanja saksija je premazivanje lakom. Ako volite običnu tj. prirodnu boju terakote izlakirajte ih samo iznutra bilo kojim lakom. Za tu svrhu možete upotrebiti nitrolak, a li i uljani lak za čamce. Ako ih izlakirate i spolja, nitro-lak će vam ostaviti jednu mat patinu koja vrlo lepo izgleda. Uljani lak za čamce daje saksijama visok sjaj, one zadržavaju svoju boju i mogu lepo da se uklope u određeni ambijent. Sada u prodavnicama boja postoje razni premazi, silikonski i još mnogi dugi koji su vodootporni. I oni nam mogu pomoći u zaštiti saksija.

U svakom slučaju, bilo čime da ih obradite – produžićete im vek. Oslobodićete se šalitre, gljivica i mahovine. Uživajte u svojim biljakama, a one u svojim lepim glinenenim saksijama.

Maja Rančić,
vlasnica grnčarske radionice