Sedim u toploj naninoj sobi i krišom posmatram nanino lice. Pokušavam da primetim kako je, želim da joj pomognem, da joj nekako olakšam putovanje kroz preostale dane. I dalje je lepa, bela, čista. Bore oko očiju i stisnutih usana nisu je naružile. One samo stavljaju pečat na njenu mudrost i sve prohujale godine. Crna marama uokvirila je nanino belo lice kao ram na slici gde je oslikana zima. Onog dana kada je teta umrla smrzla se nanina duša.

Zaleđeno nanino srce ipak i dalje nekako kuca i tako zaleđeno nama preostalima daje ritam i snagu. Nana mora dalje zbog nas. Nalazim sebi posao i da bih razbila tišinu nešto petljam oko naninog smederevca. Nana mirno sedi pored prozora i plete. Greje me smederevac, greje me nanina dobrota, ali ipak me prolazi neka jeza. Kažem nani da ću praviti grancle onako kako me je ona učila, a kakve je teta Veki najviše volela. Na zvuk tetinog imena na naninom licu zatreperi tuga, a onda za tren pojavi se nežnost, seta, a na usnama joj zaigra nagoveštaj osmeha.

Plašila sam se da iz naninih očiju ne poteče more suza, a onda sam se ponovo iznenadila... Nanine oči su umirujuće, ali ne zbog sebičnosti ili senilnosti već zbog toga što one tetu neprestano vide. Njeno čedo uvek je sa njom. Dok čašicom vadim iz testa okrugle kolačiće, nana razmotava vuneno klupko i plete šal. Ruke su joj krupne, izrađene ali i dalje vešte. Spretno niže bodove od svoje pređe, a ja znam da se sa svakim novim ispletenim redom u njenom sećanju ređaju godine proteklog života.

Nana plete šal od raznih boja. Ređaju se redovi crveni, žuti, crni, raznobojni kao njen život. U sobi je tišina, čuje se pucketanje šporeta, zidni sat otkucava preostalo vreme, ali nana vreme više ne meri. Ona ne misli o budućnosti a diše samo listajući prošlost. Ne želim da ometam moju nežnu pletilju. Posmatram nanu kako sedi mirna, tiha, obasjana, i vešto mrda prstima. Čini mi se da joj oko glave vidim oreol. Ona je moj anđeo, moja svetica, moja mučenica. U njoj živi snaga Presvete Bogorodice, Jovanke Orleanke, Majke Tereze... Ona je čudo. 

Nana ne huli na Boga, ne proklinje gorku sudbinu, već spokojno plete zahvalna, pomirena. Život je odvojio od njene mezimice i duša joj se cepa, ali srce kuca jer ima još onih koje je dojila, a koji moraju dalje. Mora da diše zbog nas koji smo ostali.

Bodovi se ređaju, redovi se ređaju, mešaju se boje, nižu se trenuci ali vreme stoji! Za nanu vreme je stalo onog oktobarskog dana kada je teta otišla... Za nju vreme stoji, ali i iz tog trenutka i sa tog mesta sa kojim je srasla, ona svojim srcem prati let preostalih ptića. Svojom ljubavlju i blagoslovima nana nas i dalje hrabri.

Valjam tople grancle u šećer u prahu i osluškujem nanino disanje. Jedva je čujno, ali je ritmično, spokojno, tek ponekad prekinuto dubokim uzdahom. Nana jedva primetno razmaknu usne, kao lastavica koja ptićima nosi hranu. Pomislila sam da će nešto da kaže, ali ona ostade nečujna. Lastavica je shvatila da jedne ptičice nema, odletela je...

Molim se Bogu da mi pokaže kako da joj olakšam. Nežno prilazim nani, jednom rukom je grlim, a drugom opipavam meko pletivo.

,,Nanice, predivno je, za koga je šal...“

Nana me miluje pogledom, nastavlja da plete i kaže:

„Pa za tebe ćerko, da te greje i grli i kad ja odem...“

Nana žuri u pletenju. Htela bi što pre da završi šareni šal kako bi mogla spokojno da ode na mesto sa kojim je srasla. Gutam suze, grlim je, ljubim, ne prestajem. Spustila sam glavu u nanino krilo kao kada sam bila mala. Ne želim da nana završi šal, neka pletenje traje... Moja svetica, mučenica, zaštitnica razumela je moju brigu:

„Ne brini, pogledaj u klupko, ima ga još dosta. Svako plete sa onoliko vunice koliko mu je dato i sa onim bojama koje su mu date. Važno je da je pletivo čvrsto i tačno, a kad vunice nestane... pa, bude onako kako mora. Važno je da iza svakog od nas ostane poneki šal koji štiti i greje!“

Mirjana Arsić

Ovo je priča koju je Lisa izabrala kao jednu od najinspirativnijih na konkursu "Stari nisu stvari", organizovanom krajem 2013. godine.