...A onda taj san i buđenje dalekih uspomena na baba Jelu i njeno bespoštedno davanje sebe i ljubavi svojim najmilijima.

Odrasla je kao najstarije dete u bogatoj paorskoj familiji, mažena i čuvana od svih zala onoga vremena. Okružena ljubavlju i pažnjom, naučila je da se dobro samo dobrim vraća. Slovila je za najlepšu devojku u selu. Njena gracioznost i pogled pitomih plavih očiju privukao je pažnju tek pristiglog sveštenika. Nije prošlo mnogo, tek, velika konjska zaprega, natovarena mladencima i devojačkom spremom, okupana proletnjim suncem, kretala se prema Jeleninom novom domu. Ženidbom je deda Ivan dobio srpsku parohiju u malom rumunskom mestu. Svugde su se osećali siromaštvo i oskudica, strah od nastupajućeg rata i nepoverenje prema pridošlicama. Moja baba je istrajala izdržavši sva iskušenja i neprihvatanja seljana. Radost koju je osećala zbog čeda koje će uskoro priviti uza se, obuzimala je sva njena čula.

Dete se rodilo uz mnogo muke, bolnih jauka, prolivenog znoja i krvi. Babin život je dobio smisao, ali i jedan nov osećaj koji joj nije davao sna. Strah od ratnih krvoloka koje je sretala ulicom, a čiji su neprijatni pogledi najavljivali nevolje. Čim je prvo prolećno sunce počelo da topi sneg sa Karpata, baba je spakovala mali zavežljaj, čvrsto ga prigrlila i odlučno pogledala mog dedu. Neizgovorene reči ljubavi, rastajanja, neizvesnosti, lebdele su i mešale se sa još uvek hladnim večernjim vazduhom koji ih je obavijao dok su poslednji put zajedno stajali na dvorištu svoje kuće.

Okrenula se i žurno uputila prema Neri, prema neobeleženom graničnom prelazu, sa jasnim ciljem i željom da se vrati svojima. Znala je da odlazi u ratom opustošenu zemlju, ali je znala i za represalije prema strancima u Rumuniji. Krijući se od pogleda, provlačila se kroz čestare, a onda zagazila u nabujalu ledenu reku. I dok su joj se vodene iglice zabadale u butine, baba je u tišini i sa bolnom grimasom na licu, pokrivajući šakom bebina usta, grabila na drugu obalu, izbegavajući pogledima naoružanih graničara. Kad je kročila na jugoslovensko tlo, udahnula je punim plućima, osmehnula se svojoj bebi i nastavila da pešači. Obavijena tamom i mokrom odećom, grabila je prema svom selu trudeći se da je zora ne prestigne. Dete je hranila svojim oslabljenim mlekom. Sama nije osećala glad. Utrnulih misli i bolnih stopala postala je svesna tek kad je nazrela crkveni toranj voljenog sela. Još samo malo i smrznuta ruka je na mesingu dobro poznate kvake i drvene kapije dobrodošlice...

...A onda taj san i večiti žal za babom koje više nema. Dete sam i govorim joj: „Šta ću ja kad tebe ne bude? Znam! Umreću od tuge i opet ćemo biti zajedno!“

Olgica Marinković

Ovo je priča koju je Lisa izabrala kao jednu od najinspirativnijih na konkursu "Stari nisu stvari", organizovanom krajem 2013. godine.