- Predijabetes često nema jasne simptome, ali mogu da ga nagoveste jaka želja za slatkišima, umor posle jela, salo na stomaku i tamne mrlje na koži.
- Stanje se potvrđuje analizama HbA1c, glukoze natašte i OGTT testa, a ako se ignoriše može preći u dijabetes tipa 2.
- Rizik se smanjuje gubitkom 5% do 7% telesne težine, 150 minuta kretanja nedeljno i ishranom bez rafinisanih šećera i belog brašna.
Savremeni način života doneo je epidemiju stanja koja se razvijaju godinama, tiho i bez jasnih upozorenja, a jedno od najrasprostranjenijih jeste predijabetes. Šta zapravo znači ova dijagnoza?
Predijabetes je rano upozorenje organizma da je nivo šećera u krvi viši od normalnog, ali još uvek nije dovoljno visok da bi lekari konstatovali dijabetes tipa 2. U ovoj fazi, ćelije tela polako prestaju da reaguju na insulin, hormon koji pomaže glukozi da pređe iz krvi u ćelije i obezbedi nam energiju. Pošto insulin ne radi svoj posao kako treba, razvija se takozvana insulinska rezistencija, a pankreas počinje da luči sve veće količine ovog hormona kako bi nivo glukoze zadržao u bezbednim granicama. Problem je u tome što predijabetes uglavnom nema nikakve bolne ili dramatične manifestacije, pa čak osamdeset odsto ljudi živi sa ovim stanjem a da to uopšte ne zna.
Ipak, postoje suptilni znaci i simptomi koje većina nas svakodnevno ignoriše, pripisujući ih umoru ili stresu. Jedan od najočiglednijih signala je iznenadna i snažna želja za slatkišima i brzim ugljenim hidratima. Kada ćelije postanu otporne na insulin, one bukvalno gladuju jer glukoza ostaje „zarobljena“ u krvotoku umesto da uđe u njih. Mozak to tumači kao hroničan nedostatak energije i šalje paničan signal da nam je hitno potreban šećer. Sa ovim je neraskidivo povezan još jedan čudan simptom: osećaj jake gladi i pad energije vrlo brzo nakon obilnog obroka.
Pošto telo nakon jela izbaci ogromnu količinu insulina da bi savladalo otpor ćelija, taj višak hormona naglo obori šećer u krvi, što vas ostavlja umornim, pospanim i gladnim svega sat ili dva nakon ručka. Kod žena se predijabetes vrlo često manifestuje i kroz pojačano taloženje sala na stomaku, odnosno oko unutrašnjih organa. Ovo visceralno salo nije samo estetski problem; ono se ponaša kao aktivan endokrini organ koji luči upalne molekule i direktno blokira rad insulina, stvarajući začarani krug. Pored toga, jedan od retkih vidljivih znakova na koži jesu tamnije mrlje na predelu vrata, pazuha ili prepona.
Glavni faktori rizika koji ubrzavaju ovaj proces obuhvataju prekomernu težinu, fizičku neaktivnost, genetiku, ali i godine, jer se osetljivost na insulin prirodno smanjuje nakon trideset pete godine života. Da biste saznali da li se nalazite u ovoj zoni, ne smete čekati simptome, već morate uraditi tačne laboratorijske analize krvi.
Najvažniji test je HbA1c (tromesečni prosek šećera u krvi), gde vrednosti od 5,7% do 6,4% jasno ukazuju na predijabetes. Pored toga, radi se i test glukoze natašte, gde se vrednosti između 100 i 125 mg/dL smatraju alarmom za predijabetes, kao i OGTT (test opterećenja glukozom) koji pokazuje kako vaše telo prerađuje šećer dva sata nakon slatkog napitka. Ukoliko se predijabetes ignoriše, on neumitno napreduje i u visokom procentu prelazi u hronični dijabetes tipa 2.
Dobra vest je da ovaj proces može potpuno da se preokrene i vrati u normalu, a prelazak u dijabetes uspešno se odlaže ili sprečava. Prema zvaničnim preporukama renomirane Klinike Mejo, ključ uspeha leži u svesnoj promeni svakodnevnih navika. Prvi i najvažniji korak jeste gubitak svega 5% do 7% početne telesne težine, što dramatično povećava osetljivost ćelija na insulin. Takođe, stručnjaci Klinike Mejo naglašavaju važnost redovnog kretanja i preporučuju najmanje 150 minuta umerene fizičke aktivnosti nedeljno, jer mišići tokom rada troše glukozu iz krvi čak i bez pomoći insulina. Kada je reč o ishrani, zaboravite na rigorozne dijete; rešenje je u pametnom izboru namirnica.
Potrebno je eliminisati rafinisane šećere, bela brašna i gazirane sokove, a jelovnik bazirati na vlaknima, povrću, integralnim žitaricama, orašastim plodovima i nemasnim proteinima. Ishrana bogata vlaknima usporava razlaganje hrane u stomaku, što sprečava nagle skokove glukoze i čuva vaš pankreas.
U određenim situacijama, kada su faktori rizika izuzetno visoki ili kada same promene u ishrani i kretanju ne daju željene rezultate, lekari mogu predložiti i uvođenje medikamenata. Najčešće se propisuje metformin, lek koji pomaže jetri da smanji proizvodnju glukoze i povećava osetljivost tkiva na insulin. Ipak, odluku o lekovima uvek donosi lekar na osnovu vaših pojedinačnih rezultata, a farmakološka terapija nikada ne može biti zamena za zdravu ishranu i aktivan život, već samo dodatna podrška na putu ka potpunom isceljenju i očuvanju zdravlja.
BONUS VIDEO: