Neizbežno je da razvoj novih tehnologija potiskuje neke stare navike, kao što su i izrada, uramljivanje i držanje fotografija na vidnom mestu. Danas je ovu lepu i pomalo romantičnu naviku zamenilo čuvanje fotografija u folderima, foto-aparatima, na diskovima ili desktopu računara. Ipak, bez obzira na formu, fotografija se održala kao veoma značajan medijum za čuvanje uspomena.

Fotografišemo razne trenutke, one koji nas fasciniraju, koji su lepi i koje nikako ne želimo da zaboravimo, jer je naše pamćenje podložno promenama. Sa protokom vremena i informacija mnoga sećanja se gube i teško ih je spontano evocirati, a fotografija ima veliku moć u evociranju trenutaka i detalja. U prilog tome govori veoma interesantno istraživanje koje su sproveli američki naučnici: Grupa dece odvedena je u arheološki muzej, gde su imala priliku da se igraju u bazenčiću s peskom i reprodukcijama muzejskih eksponata. Tom prilikom su i fotografisana. Potom su ispitana o tome čega se sećaju u vezi s tom posetom, i to u dve etape – posle šest meseci i posle šest godina od navedenog događaja. Zapaženo je da je u tom vremenskom intervalu sposobnost sećanja značajno opala. Međutim, kada su deci prilikom ispitivanja posle šest godina pokazane i fotografije njihove posete, broj zapamćenih detalja je porastao cak na 87odsto.

Kakva su naša sećanja?

U vreme dolazećih praznika velika su i očekivanja i nade u vezi s njima. Međutim, nekima se očekivanja neće ostvariti, te mogu biti razočarani. Ali ukoliko te ljude pitamo nakon izvesnog vremena kako su se tada proveli, odgovori će biti uglavnom pozitivni. Da li tu pojavu možemo objasniti samo time da su ovi ljudi skloni da govore neistinu? Odgovor je delimično potvrdan, ali on ima i drugu stranu. O njoj govori veoma interesantno pitanje jedne naučnice koja se bavila ispitivanjem sećanja. Ona je u tu svrhu u dužem periodu svakodnevno vodila zabeleške o nekim najupečatljivijim događajima koji su joj se desili. Kada su je kasnije pitali za prošlost, ona se svega sećala uglavnom u lepom svetlu. Ipak, bila je iznenađena snagom uma da „iskrivljuje“ sećanja, jer kada je prelistala svoj dnevnik, zapazila je da je zabeležila dosta neprijatnih momenata. Pri tom su njene uspomene ipak ostale mahom lepe i pozitivne. Fotografija takođe pomaže navedeni „optimizam sećanja“, jer fotografišemo uglavnom najmarkantnije, ali i pozitivne trenutke nekog događaja.

Kako su se nakada čuvale misli?

Mali osvrt kroz istoriju nije na odmet da bi se bolje upoznala ova ljudska potreba za čuvanjem trenutaka. Možda koreni fotografije leže u pećinama Lasko i Altamira, gde je pećinski čovek imao potrebu da beleži događaje iz svog života. Ove scene uglavnom slave covekov trijumf nad prirodom i hrabre podvige iz lova. Takođe, ti crteži su imali i magijsku i ritualnu vrednost. Sa razvojem civilizacije razvija se i slikarska umetnost, koja je, može se reći, svoj vrhunac dostigla na Rembrantovim platnima, pred kojima se javlja osećaj da su portretisani ljudi na njima prisutni, da su živi. Takođe, osim za svet oko sebe, čovek je veoma zainteresovan i za sebe, za izgled svog tela, za svoj izraz lica. U davna vremena tu svoju potrebu je zadovoljavao ogledanjem u vodi. Dovedena do krajnjih granica, ova potreba čoveka za samoposmatranjem i uživanjem u odrazu svog lika ovekovečena je u mitu o Narcisu.
Vodu je zamenilo ogledalo. Savršen ljudski izum – dobija se stabilna slika u prirodnoj veličini, ali s jednim nedostatkom – kada se objekat odnosno osoba skloni, slika nestaje. Ovakva slika nije mogla da zadovolji čovekovu večnu težnju za savršenstvom. Iz težnje da trajno zadrži odraze iz ogledala i stvori sliku, ali bez pomoci umetnikove ruke, nastaje nešto najpribližnije savršenom – fotografija.

Uramljena pamćenja

Fotografija se održala do današnjih dana, samo je promenjena forma u kojoj se čuva. Ipak, postoje i oni koji uživaju u tome da fotografije drže na vidnom i značajnom mestu i da s vremena na vreme bace pogled na njima važan trenutak. Značaj trenutka se određuje i izborom rama u koji se fotografija smešta, a taj izbor takođe zavisi od nečijeg ukusa i preferencija. Slike radosnih događaja, kao što su rođenje deteta ili venčanje, stavljaju se u najlepše ramove: masivne i rustične, ili pak tanke i moderno dizajnirane, neobicnih oblika i boja. Na vama je da odlučite kako ćete neki trenutak označiti i sačuvati.

Katarina Petrović, saveti iz psihologije