Kada je Žana Aleksandrova iz Belorusije počela da razmišlja o penziji, znala je da ne želi da slobodne dane provodi u gradu. Oduvek je maštala o kući na selu, okruženoj prirodom, u kojoj će imati vremena za baštovanstvo, druženje sa porodicom i uživanje u malim stvarima. Zato su ona i suprug kupili staru seosku kuću, udaljenu oko 70 kilometara od Minska, i pretvorili je u pravi porodični raj.

Kuća ima 115 kvadratnih metara, a Žanu su na prvi pogled osvojili visoki plafoni, veliki prozori i mnogo prirodne svetlosti. Nisu želeli da prate određeni stil uređenja – najvažnije joj je bilo da sve bude svetlo, belo, skladno i udobno. Posebno voli čipku, ručno rađene detalje i stare predmete koji čuvaju uspomene na nekadašnje vlasnike.

Jedan od najlepših delova kuće jeste stari trpezarijski sto koji je zatečen u domu, kao i ručno izrađen stolnjak sastavljen od čak 20 različitih delova. Žana ga pažljivo čuva i popravlja, a svojim unukama pokazuje koliko su truda i veštine nekada zahtevali ovakvi ručni radovi.

Ipak, srce kuće za nju je stara peć. Iako su uveli električno grejanje, nije dozvolila da je uklone. Naučila je da u njoj priprema razna jela – od kaša i krompiruša do pita i kolača. Posebno voli pećnu ležaljku, na kojoj porodica rado odmara tokom hladnih dana.

U galeriji ispod pogledajte kako izgleda kuća!

Kuća za uživanje u penziji Foto: Youtube/Printscreen/Realt

Posebnu pažnju posvetila je sobi za unuke. U njoj su stare metalne krevete prefarbali i uredili tako da budu udobni, a Žana je sašila i jastučiće koje devojčice obožavaju. Na prozorima vise kristalni ukrasi koji stvaraju svetlucave odsjaje po sobi, a na zidovima su fotografije njene majke i bake, kako bi najmlađi članovi porodice upoznali i svoje pretke.

Ni dvorište nije ostalo zapostavljeno. Žana je zasadila voćke, cveće, ukrasno drveće i žbunje, a uredila je i mali kutak inspirisan japanskim vrtovima, sa jezercetom i kamenjem. Tu je i prostor za odmor, letnjikovac u kojem porodica večera, kao i velika dečja zona sa trampolinama, toboganima, bazenom i kućicom za igru.

U dvorištu se nalazi i stari hrast koji je Žanu posebno očarao i koji naziva svojim mestom snage. Kaže da voli da posmatra prirodu, ptice koje dolaze na imanje i promene godišnjih doba. Čak je i stare daske iz nekadašnjeg podruma iskoristila za ukrasnu ogradu za ptice, a pronađene stare predmete pretvorila u male dekoracije.

Danas se porodica okuplja u ovoj kući za praznike, vikende i zajedničke obroke. Žana kaže da joj je najveća radost kada deca i unuci dođu, kada kuća zamiriše na kolače iz peći i kada dvorištem ponovo odjekuju dečji glasovi. Za nju, ova kuća nije samo mesto za penzionerske dane, već ostvarenje sna o životu ispunjenom prirodom, porodicom i mirom.