Dramska književnica Biljana Srbljanović zaražena je korona virusom, a nakon što je to objavila na Fejsbuku,  opisala je i simptome koje je osećala.

Zapis 24. mart 2019.

11. marta sam bila sa prijateljem i kolegom u fabrici gde radimo spomenik Đinđiću. Imala sam rukavice i masku, pa sam je ipak malo skidala. Išli smo kolima za i od Novog Sada. Pazili smo se, stajali na razmaku, smejali se mojoj paranoji. Moj prijatelj nije imao nikakve simptome, ja sam kašljala kao magarica, ali ja već mesecima kašljem: od pljuga, od alergije na pseću dlaku, od histerije.

14. marta mi prijatelj javlja da ima mali tempiš, ali da doktor kaze da je od peska u bubregu. Ja tada i dalje nemam nikakvih simptoma. Prethodno sam, sticajem okolnosti, već krenula da radim od kuće, kao i svi moji saradnici.

15. marta prijatelj javlja da tempa više nema. Ja i dalje sedim kod kuče, osim što sam otišla do kanca, koji je prazan i zaključan, da uzmem stvari. Imala sam rukavice i masku. Išla sam i u banku, rukavice i masku na licu, obrisala sam ličnu kartu sredstvom za dezinfekciju pre nego što sam je pružila bankarki, rekla sam joj to. Onda sam otišla pravo kući. Od tada više nisam izlazila.

Idućih dana mom drugu je sve gore. Kulminacija je 18. marta, kada ga, sa obostranom upalom pluća noću hitno primaju na infektivnu, rade test i pozitivan je na covid. Sve vreme su ga telefonski pratili lekari, vadio je krv prema njihovom nalogu, zaštićen.

19. marta meni kreću full on simptomi: niska temperatura, teško disanje, malaksalost kakva se ne da opisati, jedva ustajem iz kreveta. Ne mogu da jedem, nije mi bistra glava, ne vidim izoštreno. Do tada smo imali kućnu izolaciju muž i ja, sada on, kao negativan, prelazi u drugi stan, i dalje pod izolacijom totalnom. Ja sam pozitivna, odlazim u bolnicu. Snimaju mi pluća, daju kiseonik, vade krv, određuju terapiju, malo se izmolimo međusobno da mi je bolje da sam u karantinu kod kuće. Njima neću zauzeti dragoceni krevet, a odgovorna sam i bukvalno ne mrdam iz jedne jedine sobe i kupatila, iako sam potpuno sama u kući. Sve mi stiže do vrata.

Moj prijatelj je od juče na intenzivnoj nezi i teško je. Ja sam kao u nekom napornom snu. Samo tonem. Ne boli me ništa, ne plačem, nije me strah. Prebrojala sam bukvalno sve susrete i svima javila. Laknulo mi je kad sam shvatila da je nastavničko veće na faksu bilo dan pre mog izlaganja zarazi. Pazim na sebe i druge, svima sam pošteno rekla.

Nije me sramota bolesti, ali se ipak, kroz suze izvinjavam. Žao mi je, strašno, ako sam nekog nesvesno ugrozila.

Pazite se ljudi, ne idite nikud, ne raznosite ovo zlo. To je minimum koji, kao društvena bića, možete da uradite.

Hvala svima još jednom, čak i onima što se raduju mojoj nesreći. I to čini jačim - poručila je Biljana.

Zapis 20. mart 2020.

Moj medicinski bilans za danas: nemam upalu pluća, uz kiseonik super dišem, dobila sam antibiotike i još nešto, i uz obećanje da ću biti potpuno izolovana i da ću se svakog dana javiti lekaru, a odmah doći pravo u bolnicu ako mi se iole pogorša stanje, došla sam kuči.

Sad ležim u dečijoj sobi, potpuno zatvorena, sama u stanu, muz, koji je negativan, je izolovan odvojeno. Od garaže do petog sprata sam išla peške, da ne zagadim lift i to mi je bi najveći izazov savremenog doba. Penjala sam se pola sata.

Jer, nije baš da kao običan grip. Više je kao neko stanje u kom toneš u nekakav vreo vazduh i boriš se za dah. Teško se koncentrišem, uglavnom spavam, prespojili su mi se dani, nisam sigurna koji smo danas.

Sve mi donose do vrata, moje pozrtvovane i divne komšije, ali ionako nemam apetita.

Najgore od svega je što imam DVE NEPOGLEDANE EPIZODE HOMELANDA, A JA NA OČI NE VIDIM.

Eto, to je jedino što imam da kažem. Hvala vam svima baš. Javicu vam sve što prolazim, da znate, da prepoznate.

Zapis 23. mart 2020.

Dragi svi,

nemam mnogo snage za kuckanje, teško fokusiram misao, ovo če sada biti moj maksimum za danas. Hvala svima od srca na javljanju i porukama.

Malkice mi je gore, pre nego što krene na bolje.

Smatrala sam svojom gradjanskom dužnošću da objavim šta mi se dešava i da tako obavestim one kojih nisam mogla da se setim da sam ih makar usput videla u danima kada nisam ni znala da sam u inkubaciji.

Istovremeno me troše bedni komentari seirenja nad mojom bolesti, ljudi kojima je argument za sve "jer Vučić".

Iz prve ruke ću vam reći: na infektivnoj je sve pod konac. Laž je da nemaju zaštitnu opremu, laž je da ne znaju šta rade, laž je da ne postoji jasan protokol.

Neopisivo ljubazni i saosećajni, doktori, sestre, tehničari, žao mi je što im, pod onim skafanderima, nisam videla lica da zapamtim uz zahvalnost.

Laž je da bolnice ne znaju šta i kako da rade, laž je da je srpsko zdravstvo u kolapsu, uslovi su kakvi jeste: nije Grej - Sloun memorijal i ne šeta se Meredit Grej sa ful mejkapom i šarenom kapicom što ti rukom vadi bombu iz trbušne šupljine, klonja je grozna, zidovi su oguljeni, lift je star, i sve to. Ali ti se svako obrati sa punom brigom i saosečajno, daju ti stolicu da sedneš u tom starom liftu, jer ti je teško da stojiš, daju ti krevet dok čekaš na prijemu, pričaju s tobom kao sa ljudskim bičem koje se naravno boji, koje je na ivici suza. Ljudi dolaze u panici, neko s prolivom, neko jer je čuo da je možda korona, svakog saslušaju i smire ga, pa vrate kući sve koje treba.

Ja sam danas malkice gore, pre nego što mi postane bolje.

Nije me sramota bolesti, nikoga ni jedne bolesti ne sme biti sramota.

Samo potpuna izolacija pomaže, baš potpuna. Kod kuće - samo u jednu sobu, ide se samo u kupatilo i to sa zaštitom i odmah totalna dezinfekcija.

Svoje sudove odvojte od ostalih.

Ne ulazite u kuhinju i zajednički prostor.

Ne idite "samo da nešto uzmem" jer ćete time sigurno zaraziti ukućane, koji nemaju gde da se sklone i koji su vam jedini izvor nege.

I ako nemate simptome, vratite film unazad, barem 14 dana, razmislite o svim susretima, o svakoj kafi u kaficu, o svakom rukovanju i bezrazložnom cmakanju, o svakom pipnutom hlebu u prodavnici, o svakom gelenderu, dugmetu u liftu, ulaznim vratima zgrade, šipki u prevozu, toaletu na radnom mestu, bukvalno o svemu.

Svaka ta stvar može da bude prenosilac virusa. I vi možete da ga ne osetite, a da ga ipak imate i prenosite.

Ja sam se zatvorila 4 dana nakon susreta sa prijateljem, za koga se kasnije ispostavilo da ima covid. Čim je razvio najmanje simptome, ZA KOJE SU LEKARI MISLILI DA SU NEŠTO DRUGO, IPAK SMO SE I ON I JA ZATVORILI. Kada mu se stanje baš pogoršalo, PET DANA POSLE PRVIH SIMPTOMA kada je primljen u bolnicu i testiran pozitivno, ja sam se odmah prijavila, tim pre što su, istog tog dana i meni buknuli simptomi.

Dakle, zatvorila sam se I BEZ SIMPTOMA, ni on ni ja nismo putovali, ali nisam mogla da tvrdim da NISAM bila izlozena nekome ko MOZDA ima covid. Mislila sam: u najboljem slučaju, džabe sam blejala danima kod kuće. U najgorem, imam koronu, ali sam barem zaštitila ljude od sebe.

Zaista mislim da je to minimalni napor, da je obaveza svakog od nas.

Baljezgarije o neustavnosti izolacije, o policijskom času kao "nacističkoj okupaciji", o britanskom genijalnom rešenju da svi mogu sve (koje su i sami britanci još prošle nedelje povukli i izvinili se hiljadama ljudi koje su time osudili na smrt), ostavite da vam, kao misao, malo odleže.

PA kad malo dublje razmislite i sagledate sve argumente, povežete u koherentnu misao, koja se drži i izvan opsesije fakin Vučićem, onda objavite svoj tok misli. To od vas zahteva društvo kome pripadate i intelekt, na koji se uobraženo pozivate.

Nije svako mišljenje zaista mišljenje. Nešto je i samo gomila govana kojima nas, uobraženo, gadjate. Ostanite kod kuće. Ne, u stvari, ostanite KUĆI.

Zapis 22. mart 2020.

Ako vi i dalje nemate nekog bliskog prijatelja, ko je na respiratoru zbog Covida, imam ja.

Ako i dalje ne znate nikog ko je pozitivan na Koronu i upravo čeka prijem u bolnicu, znam ja: sebe.

Nismo nigde putovali ni bolesni prijatelj ni ja, nismo se ponašali neodgovorno, radili smo zajedno, nosila sam rukavice i masku, držala se samoizolacije čim je prijatelj osetio prve simptome, a ja jos uvek nista, zatvorila od svih, sve dezinfikovala i čekala šta će biti.

I bilo je to što je sad. Izolacija pomaže, jer mi je muž negativan, nisam obesno blejala napolju, išla po radnjama, pritiskala dugmiče lifta, sedela sam zatvorena u JEDNOJ sobi i čekala kraj inkubacije s nadom. Nije upalilo.

Srećom, postoji jasan i efikasan protokol, od mog testiranja juče, do danas popodne sam ubeležena, več obavestila sve koji su iole mogli sa mnom biti u kontaktu u poslednjih 2 nedelje (srećom, minimum je u pitanju, jer samoizolacija spašava živote), priprem se odlazak u bolnicu i čekam odgovarajuću terapiju. Nema rasula, nema haosa, nema nervoze, nema "ne znam", protokol je postavljen, funkcioniše, brz je, isti je za sve, bolnice su spremne, sve mi uliva poverenje i spokoj.
Bojim se, naravno, ali nisam ljuta.

Rastužuju me ljudi koji stigmatizuju obolele, kao da smo se namerno zarazili i kao da nismo štitili sebe i druge. Ali, to je ljudska priroda.

Više od toga, razočaravaju me sebični bezidejni ljudi što se kače na ovakvu krizu svojim besciljnim metodama "šerpovanja", pobune bez cilja, smisla, argumenta i razloga.

Zato danas ne da neću udarati u jebenu šerpu, u organizaciji ljutitih obesnih starkelja što se bune protiv onih koji pokušavaju da spasu nekome život, nego vas molim da to ne uradite ni vi. Ako ništa drugo, ono zato što nas bolesne ubi glava, samo nam još fali besprizorna buka bez cilja i smisla, samoživih ljudi bez obraza i empatije. A malo i zato što je haš tag "šerpovanje" težak, netalentovan blam.

Pustite nas na miru da nas leče i da se lečimo. Ne morate da pomognete, samo začepite na par dana, dok ne smislite nešto čega vas neće biti sramota, kad sve ovo prodje. To je minimum pristojnosti koji svako očekuje od vas.

Hvala.

Tekst: Biljana Srbljanović