Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije, alkoholizam kod žena udvostručen je poslednjih 40 godina. Žene počinju da piju mnogo kasnije od muškaraca, najčešće same i krišom. Nagomilani stres je često glavni okidač, što pokazuje da je ženski alkoholizam i vrsta ventila i bekstvo od problema, što vremenom dovodi do uspostavljanja zavisnosti...

Vesela, šarmantna, duhovita i iskrena, gospođa Dana (75) podelila je s nama svoju životnu priču o tome kako se izlečila od alkohola. 

„Udala sam se sa 19 godina i prešla u Beograd. Posle godinu dana rodila sam ćerku, a nakon tri godine se zaposlila. Kućili smo se muž i ja deleći radost za svaku kupljenu čašu, kašiku, viljušku... Kućili se i skućili. Sve što smo ikada želeli, tada smo imali. Ali moj muž počinje često da dolazi kući pijan i posle poslovnih sastanaka duže ostaje u kafani nego na poslu. Često je agresivan, viče, i - u 48. godini umire od ciroze jetre.

Ostajem sama, ali tu je još uvek posao koji volim i gde me cene. Kada mi je bilo 60, iznenada rešim da odem u penziju. Radost zbog je kratko trajala, možda samo mesec dana. Iako živim sa ćerkom, zetom i unucima, osećam se usamljeno i od cenjenog radnika pretvaram se u kućnu pomoćnicu. Nezadovoljstvo me pritiska i ja ga svakodnevno, dok kuvam ručak, zalivam s nekoliko čašica vinjaka i pivom. Svi primećuju da sam pila, a ja ili negiram ili minimiziram popijenu količinu.

Kada ćerka dođe kući, pravim se da gledam TV, a kada me pita da li sam pila, ja vičem na nju. Kako je vreme odmicalo, više ih nisam čekala već sam, kad spremim ručak, odlazila u svoju sobu...

Sve dok se jednog dana nisam onesvestila u toaletu, a pronašao me zet. Kada sam se osvestila, oko mene su bili ćerka, zet i moja sestra koja mi je saopštila da me vodi na lečenje. Pristajem. Tada sam imala 64 godine. Na pitanje doktorke da li želim da se lečim, odgovorila sam da ću uraditi sve samo de ne budem to što sam tada bila. U bolnici sam ostala mesec dana, a posle toga šest meseci provela u dnevnoj bolnici. Tu sam dobila pomoć i podršku koje su mi nedostajale. Zahvalna sam tim divnim ljudima na novom životu koji su mi dali, jer u njemu uživam.

Dva puta godišnje odlazim u banju, družim se s ljudima koje volim, a za mojim stolom sede samo oni koji piju čaj. Redovno dolazim na sastanke i ne smeta mi kada mi kažu da sam lečeni alkoholičar. Jer alkoholizam je bolest, a pobeđuju je samo oni koji pristanu na lečenje. Ja sam sada istinski srećna osoba. Pomozite svima koji imaju problem sa alkoholom, pružite im pomoć i uputite ih na pravu adresu gde se ova bolest leči - u Specijalnu bolnicu za bolesti zavisnosti, jer to je jedini izlaz iz začaranog kruga i novi početak života.“ 

Tekst: Vesna Stanimirović