Šta čini vaš život?

"Uvek sam verovala da nećemo pamtiti dane, već momente. Moj život je, možda kao i vaš, pun momenata koji mene čine. Nekih kojih se rado sećam, kao i onih koje bih radije zaboravila. Recimo jedna crvenokosa devojčica mi je otela žutu bojicu u obdaništu, te sam plakala. Pamtim kada sam prvi put nekome slomila srce (Alfredu, u osmom razredu osnovne škole), a pamtim i kada je mojesrce prvi put bilo slomljeno (nećemo otvarati ta vrama sada). Pamtim momenat kada sam prvi put držala svoju decu u naručju", piše Sara Džio.

Nagrađivana književnica sedam romana često objavljuje tekstove na sajtovima Opra, Glamur, Njujork Tajms, Self... Njen iskreni zapis o razvodu objavljen je na portalu Glamur 15. oktobra 2014. godine.

"Ne želim da dan kada sam zvanično postala razvedena žena dođe na listu momenata koji me definišu", kaže Sara. Ali ipak, kako kaže, njen um to nije poslušao. "Jutra kada je trebalo potpisati papire svaki momenat koji je mogao prošao mi je kroz glavu. Probudila me je kiša koja je udarala u prozore, obukla sam crnu haljinu koja je bila okačena duboko u ormaru. Uska, sa malo čipke tu i tamo. Uvek mi se dopadalo to kako mi je stajala, ali još više sam volela taj osećaj kontrole i lepote koju je ona sa sobom nosila.

Čim sam je skinula sa vešalice prisetila sam se tolikih momenata. Istu haljinu sam nosila na sahrani svog oca, na jednom veoma uspešnom poslovnom sastanku pre par godina, na prvi dejt nekoliko meseci posle tog poslovnog sastanka. Ta haljina je mnogo toga prošla zajedno sa mnom, te je i sada dobila tu priliku, taj momenat. I najmanji detalj tog dana mi je urezan u sećanje. Hitna pomoć koja juri pored mene na ulici, miris lifta koji je vodio do 10. sprata poslovnog centra gde je kancelarija mog advokata, šum faks mašine iz konferencijske sale, jakog lupanja mog srca. Pomoćnik advokata je postavio sve papire na sto za kojim sam sedela, potpisala sam se gde je trebalo pred svojim advokatom i odvezla se na sud.

'Moraću da vam postavim par pitanja pred sudijom, to je formalnost, i čim sudija pregleda papire sve će biti gotovo', to mi je bilo rečeno. Pitala sam šta da radim ako počnem da plačem, jer sam osetila ogromnu knedlu u grlu, a ona je pokušala da me ohrabri rečenicom da za sve godine koliko je u advokaturi, nijedan klijent nikada nije plakao pred sudijom. 'Nemoj da počneš da plačeš' ponavljala sam u sebi kada su prozivali moje ime. Kada su me prozvali i pitali jesam li to ja, ponovila sam sebi 'Nemoj da počneš da plačeš' 'Nemoj da počneš da plačeš' 'Nemoj da počneš da plačeš' a tek onda izgovorila da jesam.

Na sledećoj strani, pročitajte kako se Sara osećala te večeri...

PageBreak

'Vaš brak je definitivno gotov i do pomirenja ne može doći, da li se slažete?' pitala meje pred sudijom, i ja sam potvrdila. Odgovarala sam tako na još milion pitanja ali se ne sećam ni jednog, niti toga šta sam ja rekla. Znam samo da sam nepomično gledala kroz prozor preko ramena svog advokata u tmurno nebo. I počela sam da plačem. Nisam mogla da zaustavim suze. Sve o čemu sam mogla da mislim je bila 23-godišnja devojka krupnih očiju, u divnoj beloj haljini, na dan njenog venčanja, pre 13 godina. I o tome kako je život toliko drugačiji od toga kako ga je ona zamišljala. 'Vaš brak je sada okončan', sudija je rekao i prekinuo mi misli. Klimnula sam glavom, i još malo plakala. Advokat mora da joj je rekao, sudiji, da pišem knjige, jer me je tada pitala koju od mojih knjiga da prvu pročita...

Nešto sam promumlala, zagrlila advokata (koja mi je rekla da sam prva koja je plakala pred sudijom u njenoj karijeri), i polako izašla u hol gde me je čekala drugarica, Natali, koja me je vodila na piće. Stigao je i Ben, naš drug. Grlili smo se, plakali, pili dobro vino te večeri. Kada sam legla u krevet i zatvorila oči bila sam mirna. Tužna, ali sigurna. Bilo mi je teško, ali imala sam nadu." U 'Yes, please', novim memoarima koji će biti izdati 28. oktobra 2014. godine autorka Ejmi Poler opisuje razvod ovako: 'Zamislite kako prosipate na ćebe sve ono do čega vam je stalo i onda to istresate uvis.

Proces razvoda je poput punjenja tog izmišljenog ćebeta, istresanja, gledanja kako sve što imate leti oko vas, i velike brige da će nešto od toga pasti na pod i polomiti se. I ja sam tako brinula, ali tu sam gde sam. Imam po koji ožiljak, modricu, ali sve to polako zarasta. Krčim sebi put napred. Sve ima svoj početak i kraj. Kraj boli. Svaki kraj neopisivo boli. Ali dobra stvar svih završetaka je to što vode ka novim počecima", poručuje s ljubavlju Sara.

Izvor: Lovesensa.rs