Kada me pitaju odakle sam, ja zastanem. Zbunim se. Ne znam šta bih rekla.
Pre više godina u mali grad u Metohiji došao je mladi oficir. Tek izašao iz klupe Vojne Akademije, dobio je prvi posao u gradiću za koji nikada ranije nije čuo. Čim je u njega kročio, osvrnuo se oko sebe i pomislio: „Bože, daj mi prekomandu što pre“. Mladić je bio iz Bosne. Detinjstvo je proveo po livadama, gimnazijske dane na kaldrmi Sarajeva, a studentske godine i ranu mladost na brzim ulicama Beograda. Sada se našao u gradu o kom nije znao ništa osim da ne oskudeva u etničkim razmiricama.
Već u narednim danima sreo je Devojku. Mladu i lepu. Imala je neobičan osmeh i prodoran pogled. I često se smejala, ali ga je gledala jako retko. Bar je on tako mislio.
Zapravo, Devojka je Mladića gledala često. I sve češće i češće. I, u jednom trenutku, ona to više nije umela da sakrije i njihovi pogledi su se sudarili. Tako je on zaboravio i na prekomandu i na sve što mu se u tom gradu nije dopadalo. Venčali su se i dobili dvoje dece. Prvo dete rodila je u Bosni, zbog straha da ga Albanci ne zadave u porodilištu. Paničnog straha, govorila je. Oboje su napredovali u svojim karijerama, deca su bila zdrava, svega je bilo u izobilju za njih. Činilo se da ništa ne može da pokvari taj i takav život, činilo se da će trajati zauvek.
Samo nekoliko godina kasnije, ratovi su počeli.
Jedan. Pa drugi.
Sedela sam na podu, grlila mlađeg brata i gledala je kako plače. Gledala je vesti, ali sumnjam da je od suza išta videla. Slušala je spiskove poginulih, spiskove ranjenih. Tresla se. Dane je provodila tako, a noći gutajući bensedine.
Ali vratio se. Živ. Zdrav. Nasmejan. Oba puta.
Kao da je bio na vojnoj vežbi, a ne s druge strane nečijeg nišana.
I ponovo je sve bilo savršeno. Bilo je kao pre i činilo se opet – trajaće zauvek.
A onda je došla ta sreda 1999. Nije došao s posla. Nešto pre 20 časova pala je prva bomba. Čuli smo – na kasarnu. Sećam se da nisam disala, da me je glava bolela od vrištanja, da mi se komšija Albanac smejao u lice – iako su avioni kružili i iznad njegove glave, ne samo naših, da je moj brat bio zbunjen, a Ona nas je držala za ruke i hrabro išla ka skloništu. Naučila je. Očvrsla.
A On? Živ. Zdrav. Nasmejan.
I posle nekoliko meseci našeg plača po rođačkim kućama po Srbiji i Bosni i Njegovog spavanja po metohijskim šumama, glave naslonjene na kamen, pojavio se. Živ. Zdrav. Nasmejan. Odveo nas je u Beograd, gde je samo svojom platom plaćao stanarinu i izdržavao sve četvoro. Što radi i danas, četrnaest godina kasnije.
Vidite, ja sam rođena u Bosni, detinjstvo provela u Metohiji, a odrasla sam u Beogradu. I ne umem da kažem odakle sam. Ali znam dobro ko sam.
Ja sam ćerka jednog junaka.
Tamara Sorak
Lisina nagrađena priča (treća nagrada, 2013.)
"IMA 42 GODINE! JOŠ MALO BAKUTA ZA STARAČKI DOM": Glumac "udario“ na Natašu Bekvalac, digla se revolucija na Internetu
KRISTINA ĆUTI, RODITELJI LJUTI! KOD DANETA SA GOLIJE SVE SE PROMENILO: Gorštak otvorio srce - Mnogo mi je krivo
ISHITRENO SAM TO NAPISALA, OPROSTITE MI: Milena Radulović o svojoj objavi nakon dve tragedije - Osećam pritisak i strah
NIJE HTELA DA SE UDA ZA ĐOKOVIĆA NI POSLE 4 GODINE VEZE: Đorđe se oženio, a njegova bivša iznenadila objavom
KOJI SAM ZNAK U HOROSKOPU: Datum rođenja otkriva vaš znak zodijaka