Kada me pitaju odakle sam, ja zastanem. Zbunim se. Ne znam šta bih rekla.

Pre više godina u mali grad u Metohiji došao je mladi oficir. Tek izašao iz klupe Vojne Akademije, dobio je prvi posao u gradiću za koji nikada ranije nije čuo. Čim je u njega kročio, osvrnuo se oko sebe i pomislio: „Bože, daj mi prekomandu što pre“. Mladić je bio iz Bosne. Detinjstvo je proveo po livadama, gimnazijske dane na kaldrmi Sarajeva, a studentske godine i ranu mladost na brzim ulicama Beograda. Sada se našao u gradu o kom nije znao ništa osim da ne oskudeva u etničkim razmiricama.

Već u narednim danima sreo je Devojku. Mladu i lepu.  Imala je neobičan osmeh i prodoran pogled. I često se smejala, ali ga je gledala jako retko. Bar je on tako mislio.

Zapravo, Devojka je Mladića gledala često. I sve češće i češće. I, u jednom trenutku, ona to više nije umela da sakrije i njihovi pogledi su se sudarili. Tako je on zaboravio i na prekomandu i na sve što mu se u tom gradu nije dopadalo. Venčali su se i dobili dvoje dece. Prvo dete rodila je u Bosni, zbog straha da  ga Albanci ne zadave u porodilištu. Paničnog straha, govorila je. Oboje su napredovali u svojim karijerama, deca su bila zdrava, svega je bilo u izobilju za njih. Činilo se da ništa ne može da pokvari taj i takav život, činilo se da će trajati zauvek.

Samo nekoliko godina kasnije, ratovi su počeli.

Jedan. Pa drugi.

Sedela sam na podu, grlila mlađeg brata i gledala je kako plače. Gledala je vesti, ali sumnjam da je od suza išta videla. Slušala je spiskove poginulih, spiskove ranjenih. Tresla se. Dane je provodila tako, a noći gutajući bensedine.

Ali vratio se. Živ. Zdrav. Nasmejan. Oba puta.

Kao da je bio na vojnoj vežbi, a ne s druge strane nečijeg nišana.

I ponovo je sve bilo savršeno. Bilo je kao pre i činilo se opet – trajaće zauvek.

A onda je došla ta sreda 1999. Nije došao s posla. Nešto pre 20 časova pala je prva bomba. Čuli smo – na kasarnu. Sećam se da nisam disala, da me je glava bolela od vrištanja, da mi se komšija Albanac smejao u lice – iako su avioni kružili i iznad njegove glave, ne samo naših, da je moj brat bio zbunjen, a Ona nas je držala za ruke i hrabro išla ka skloništu. Naučila je. Očvrsla.

A On? Živ. Zdrav. Nasmejan.

I posle nekoliko meseci našeg plača po rođačkim kućama po Srbiji i Bosni i Njegovog spavanja po metohijskim šumama, glave naslonjene na kamen, pojavio se. Živ. Zdrav. Nasmejan. Odveo nas je u Beograd, gde je samo svojom platom plaćao stanarinu i izdržavao sve četvoro. Što radi i danas, četrnaest godina kasnije.

Vidite, ja sam rođena u Bosni, detinjstvo provela u Metohiji, a odrasla sam u Beogradu. I ne umem da kažem odakle sam. Ali znam dobro ko sam.

Ja sam ćerka jednog junaka.

Tamara Sorak

Lisina nagrađena priča (treća nagrada, 2013.)