Postoji mnogo primera snažnih i odvažnih žena iz skorije istorije, koje su potrebe drugih ljudi stavile ispred svojih i tome posvetile čitav život. Predstavljamo vam jednu od dama koja je bila ispred svog vremena i neustrašivo se borila za sebe, svoju zemlju ali i za ravnopravnost i bolji položaj žena.

Draginja Draga Ljočić nije bila samo prva žena lekar u Srbiji, već i prva Srpkinja sa titulom oficira, ali i prva dama koja je nakon udaje zadržala svoje prezime. Nakon završene Više ženske škole u Beogradu obrela se u Cirihu gde je i završila studije medicine 1878, sa svega 23 godine, postavši i zvanično doktor medicine, hirurgije, babičluka i očnih bolesti. Bila je prva žena iz Srbije i tek četvrta u Evropi kojoj je to pošlo za rukom. U jeku srpsko-turskog rata Draginja se vratila u domovinu, kako bi kao bolničarka pomogla ratnicima Srbije, a tada je i ovenčana činom sanitetskog poručnika.

No, ni diploma univerziteta u Cirihu ni ratno odlikovanje, nisu mogli da sruše mizogene stavove tadašnjeg srpskog društva, te je Draginja, iako stručnija od mnogih muških kolega, naišla na otpor kada je poželela da radi kao prva žena doktor u Beogradu. Kada je ipak dobila dozvolu za lekarsku praksu, nije joj bilo dopušteno da radi u državnoj službi. Ipak, otvorila je privatnu praksu u Beogradu, ubrzo postavši i član Srpskog lekarskog društva, gde se borila za povoljniji status žena lekara. Konačno, 1882. godine postavljena je za pomoćnika lekara u Opštoj državnoj bolnici, najvećoj medicinskoj ustanovi tadašnje Srbije. Kada je, tri godine kasnije, izbio Srpsko-bugarski rat, Draginja je bila je jedini lekar u čak tri bolnice: Opštoj državnoj, Zaraznoj i Bolnici za ranjenike.

Nakon što se ratno stanje okončalo, unapređena je u lekara sekundanta, ali čak ni tada nije bila ravnopravna sa jačim polom, jer joj je bilo uskraćeno pravo na periodičnu povišicu plate i na penziju. Zatražila je od Ministarstva da ima sva lekarska prava data svim lekarima, bez razlike pola. Odgovor je stigao šest meseci kasnije u vidu otkaza iz državne službe. Ona se tada ponovo obrela u privatnoj praksi, a pacijenti su znali da u njenu ordinaciju mogu da pokucaju u bilo koje doba dana i noći.

U toku 1904. godine osnovala je "Materinsko udruženje" sa vizijom da stane na put velikoj smrtnosti odojčadi i pomogne zbrinjavanje napuštene dece i siročića. Već sledeće godine, ovo udruženje dobilo je zgradu, te je preraslo u "Dom za nahočad". Iako je redovno bila osporavana od zvaničnih institucija i države, Evropa je doktorki Dragi Ljočić u više navrata odala počast u svojoj štampi, ne štedeći reči hvale.

Svoju snagu pokazala je i tokom balkanskih ratova - neumorno je boravila u ambulanti za građanstvo i sirotinju. Odmah potom na scenu istorije stupio je Veliki rat, u kome je doktorka Draginja takođe rešila da da svoj doprinos - čak iz daleke Lozane organizovala je slanje paketa srpskim zarobljenicima u mađarskim i nemačkim logorima. Završetak Prvog svetskog rata polako, ali sigurno donosio je drugačiju atmosferu u društvo i menjao zastarela shvatanja. U korak sa time, Draga Ljočić je, nakon više od četiri decenije rada, 1919. godine konačno dobila i formalno zvanje lekara. Godinu kasnije postala je prvi predsednik Društva beogradskih ženskih lekara, a 1924. ostvarila je i pravo na penziju.

Nažalost, u dugoočekivanoj pobedi doktorka Draga uživala je svega dve godine - njen život tiho se ugasio 5. novembra 1926. godine u porodičnoj kući na Topčiderskom brdu. Danas, po Dragi Ljočić nosi ime ulica na Karaburmi u Beogradu.

Tekst: Lepa&Srećna