Srbi pripadaju velikoj porodici slovenskih naroda. Iz svoje prapostojbine, severne Evrope, već u 5. i 6. veku naseljavaju Balkansko poluostrvo u severnim predelima Vizantijskog carstva. Zatiču prilično opustošen prostor, jer je njihovom dolasku prethodila velika seoba evroazijskih naroda u 4. i 5. veku.

Južnoslovenski narodi su kao mnogobošci, prilično i sami doprineli razaranju hrišćanske crkvene organizacije, koja je nekoliko vekova pre njihovog doseljavanja dobro funkcionisala na Balkanskom poluostrvu.

Tada su i kod Srba, nesumnjivo po prvi put, počeli i hrišćanski uticaji. Naravno, Srbi nisu prvi mnogobožački narod koji je na ovom prostoru došao u dodir sa hrišćanstvom; treba pomenuti samo neke narode, kao Gote, Hune, Langobarde, Avare, Gepide Herule.

Sloveni odnosno Srbi, u severnim oblastima Vizantije ubrzo su pokazali želju da se tu trajno nasele, i to već polovinom 6. veka (epoha cara Justinijana 527-565), a verovatno i ranije.

Primanje hrišćanstva u već uveliko hristijanizovanoj Evropi za slovenska plemena bio je veoma dug spor i složen proces, ali istovremeno i nešto neizbežno Okruženje, recimo Srba, Bugara, Hrvata i drugih naroda, bilo je već vekovima hrišćansko. Kao pagani, ovi narodi su se svakako u to vreme oštro izdvajali, i bilo je samo pitanje kada će i u kojim okolnostima i oni postati hrišćanski narodi.

Srpska plemena su, prema obaveštenjima vizantijskog pisca i cara-istoričara Konstantina VII Porfirogenita (913-959), veoma sporo usvajala novu veru, odnosno sporo su se odricala starih paganskih običaja i ubeđenja. Isti pisac je zabeležio da je prvo masovnije krštenje Srba bilo u vreme vizantijskog cara Iraklija (610-641). Hrišćanski propovednici (misionari) došli su među Srbe sa Istoka, iz poznatih vizantijskih hrišćanskih i duhovnih centara kakvi su bili Carigrad i Solun, mada je neosporno da su hrišćanski uticaji među Srbe dolazili i iz Jadranskog primorja, gde je uprkos varvarskim pustošenjima ostala dobro očuvana predslovenska crkvena organizacija.

Posle više od dve stotine godina provedenih u novodoseljenim oblastnma. srpska plemena su konačno krštena; hrišćanska vera i crkvena organizacija su zaživele tako da se može sada govoriti o hrišćanskoj duhovnosti i kulturi u pravom smislu reči. Drugim rečima može se istorijski pratiti razvoj hrišćanstva kod Srba kao hrišćanskog naroda u Evropi. Primanje hrišćanske vere kod Srba išlo je uporedo sa stvaranjem i njihove prve države u prvoj polovini 9. veka. Hrišćanski i duhovni prosvetitelji Srba, kao i svih slovenskih naroda, jesu sveta braća Kirilo i Metodije - ravnoapostoli.

PageBreak

Krštenje Srba se vremenski stavlja u vreme vladavine kneza Mutimira (do 891. godine). Nekoliko godina pre Srba kršteni su Bugari. To je vreme uspona Franačke države u Zapadnoj Evropi, kada istovremeno raste velika moć rimskih episkopa, odnosno papa. Upravo u to vreme, pokušao je ambiciozni papa Nikola I (+867) da uz pomoć Franaka potčini celo Balkansko poluostrvo pod svoju duhovnu jurisdikciju, koje je bio lišen još 732. g. usled ikonoboračke krize kojom je bila zahvaćena Crkva. Odmah, ili istovremeno sa krštenjem Bugara 864 godine, usledila je hrišćanska misija Svete braće u Moravskoj, državi kneza Rastislava.

Ono što je bilo presudno u krštenju, ne samo Srba nego i svih Slovena, jeste nastanak slovenskog pisma, azbuke, odnosno glagoljice i ćirilice, polovinom 9. veka.

Postanak pismenosti kod Slovena nerazlučivo je vezan za primanje hrišćanstva na narodnom jeziku. S pravom je već davno konstatovano da su prve reči koje su uopšte napisane na slovenskom jeziku i pismu bile upravo reči iz Svetog pisma: "U početku beše Reč, i Reč beše u Boga, i Reč beše Bog... i bez njih ništa ne postade što je postalo..." Na slovenski jezik je odmah sa grčkog jezika prevođeno Sveto pismo, kao i neophodne bogoslužbene knjige. Prema tome, dubinska hristijanizacija je počela ne na grčkom, još manje na latinskom, nego na narodnom, slovenskom Jeziku koji je po zastupljenosti u tadašnjem svetu bio na trećem mestu, odmah posle grčkog i latinskog jezika.

Važna je, isto tako, i činjenica da su Srbi primili hrišćanstvo u vreme srpskog kneza Mutimira, u vreme kada je Vizantijom vladao car Vasilije I Makedonac (867-886), a carigradski patrijarh bio Fotije, po čijem su blagoslovu Sveta braća i njihovi učenici i naslednici vršili konačnu hristijanizaciju Južnih Slovena. Za Fotija se s pravom kaže da je kum svim slovenskim narodima. Tada je, treba i to reći, pretila ozbiljna opasnost da svi novokršteni južnoslovenski narodi: Srbi, Bugari, Hrvati (sa njima je to uspelo) budu stavljeni pod rimsku, odnosno papsku duhovnu jurisdikciju.

Krajem 9. veka u srpskim zemljama se pominju prve eparhije. U Beogradu je 878. god. episkop Sergije, dok se u Braničevu nalazi episkop Agaton, takođe Sloven. Nešto kasnije, u 10. veku u pisanim dokumentima pominju se episkopi u gradovima KOJI su bili u okviru Srbije: Ston, Ras, Lipljan, Niš, Prizren, kao i u nekim drugim mestima koja su i pre doseljenja Slovena bila episkopska sedišta.

Za učvršćivanje hrišćanstva među Srbima pre svetog Save od presudnog značaja bilo je to što su bogosluženja i propovedi - pouke narodu - vršene na narodnom jeziku, jeziku razumljivom narodu. Posle smrti sv. Metodija 885. g. kao panonskog episkopa, njegove učenike su proterali franački, latinski sveštenici iz Moravske zato što nisu hteli da propovedaju hrišćansku veru samo na latinskom, koji je inače bio stran narodu. Tako su se proterani učenici Kirila i Metodija našli na prostoru Balkana gde žive Bugari, Srbi, Hrvati. Posebno su se istakli sv. Kliment i sv. Naum, koji su delovali nekoliko desetina godina u okolini Ohridskog i Prespanskog jezera. Oni su negovali i razvijali slovensku pismenost, vaspitavali su i školovali domaće sveštenike koji su išli u narod i širili veru.

Kao prva čista slovenska eparhija pominje se "Velička eparhija", čiji je prvi episkop od 893. god. bio upravo sv. Kliment. Ova eparhija je u to vreme bila u sastavu, već od 870. god. samostalne, Bugarske crkve. Nešto kasnije, u državi cara Samuila (976-1014) stvorena je u Samuilovom carstvu Patrijaršija sa sedištem u Ohridu. Međutim, vizantijski car Vasilije II Bugaroubica uništio je ovu kratkotrajnu državu 1018. god., a patrijaršiju je degradirao na stepen arhrgepiskopije. Od tada ohridske arhiepiskope postavlja vizantijski car i carigradski patrijarh, a arhiepiskopi su bili isključivo Grci. Pod jurisdikcijom Ohridske arhiepiskopije bile su sve episkopije u Srbiji do vremena svetog Save 1219. godine.

PageBreak

Srpska plemena u Zeti, odnosno Duklji, uključujući i Primorje. u 9. veku su ujedinjena u posebnu državu - Zetu, koja se nekada zvala Duklja. Kralj u Duklji bio je Jovan Vladimir (+1016), zet cara Samuila (oženjen njegovom ćerkom Kosarom). Postao je prvi srpski vladar-svetitelj koji se proslavio pravednim stradanjem i hrišćanskim strpljenjem. Sv. kralj Jovan Vladimir je sahranjen u crkvi Sv. Bogorodice Krajinske.

Danas se nalazi u crkvi kod Elbasana u Albaniji (Šin Đon).

Polovinom 11. veka Duklja se oslobađa vizantijske vlasti. Vojislavljev sin Mihailo (1051-1081) uspeoje 1077. god. da od rimskog episkopa dobije kraljevsku krunu, a papa je pre toga, 1067. god., postavio arhiepiskopa u gradu Baru. Sve se ovo dogodilo neposredno posle odvajanja Rima od Crkve 1054. god., pa je ozbiljno pretila latinizacija i pokatoličavanje, koje je sprovodila Barska arhiepiskopija u srpskim pravoslavnim zemljama. Ovo je konačno sprečeno tek 1183. god., kada je raški veliki župan Stefan Nemanja Zetu pripojio Raškoj državi, koja je od samog početka bila pod vizantijskim duhovnim, kulturnim i crkvenim uticajem.

U srpskim zemljama na području Bosne i Hercegovine osamostalio se vladar sa titulom ban, Kulin (1180-1204). Bosna je kao državna celina bila geografski udaljena od Vizantije i njenog direktnog uticaja. Tamo je ponekad bio jači politički i duhovni uticaj koji je dolazio iz susedne Ugarske kao rimokatoličke zemlje. Što se tiče pravoslavne hrišćanske Crkve u Bosni i Hercegovini, ona je od samog početka krštavanja Srba na tim prostorima bila obuhvaćena crkvenom organizacijom koju je kasnije početkom 13. veka uredio sveti Sava. Bogoslužbeni jezik je slovenski, kao i celokupna pismenost. Dosta redak rimokatolički živalj u Bosni potpadao je pod jurisdikciju latinskih episkopa iz Splita, Bara ili Dubrovnika.

Treba reći, isto tako, da je uticaj ovih biskupija bio veoma mali, skoro neprimetan. Pravoslavno sveštenstvo u Bosni sačuvalo je stara narodna imena, koja su se zadržala kroz ceo srednji vek: episkop je bio djed, prota gost, sveštenik ili prezviter starac. Naziv za celokupno sveštenstvo, odnosno jerarhiju, bio je strojnici (oni kojima je povereno da upravljaju Crkvom). Monaštvo je bilo takođe zastupljeno, a upravljalo se u životu i uređenju manastira po monaškim pravilima sv. Vasilija Velikog (+379), a to je opštežiće - život monaha u manastirskoj zajednici na čelu sa igumanom.

Kada je reč o pravoslavnoj Crkvi u Bosni i Hercegovini u srednjem veku, treba reći da se postepeno u nauci prevazilazi već sto godina staro mišljenje o navodnom postojanju takozvane "bosanske crkve" koja je bila bogumilska, odnosno jeretička (patarenska) po manihejcima-pavlikijancima, kakvih je bilo u Vizantiji a i na Zapadu, osobito u južnoj Francuskoj. Ukratko samo treba reći da domaćih, autohtonih izvora o postojanju bogumila i njihove crkve u Bosni srednjeg veka nema.

Doduše, latinski izvori iz Dubrovnika, i sa Zapada uopšte, pominju takozvane patare, šizmatike, jeretike i bogumile u Bosni, koji nikada nisu hteli da se pokore i potčine latinskoj Crkvi iz Rima Kada je reč o izvorima takve vrste, treba uvek imati na umu da latinski izvori iz istog vremena i pravoslavnu Crkvu u nemanjićkoj Srbiji nazivaju šizmatičkom, jeretičkom, naravno samo zato što nije rimokatolička. Da u Bosni i Hercegovini zaista nije bilo bogumila i patarena, najbolji je dokaz to što je nakon pada svih srpskih zemalja pod Turke, cela pravoslavna Crkva u svim srpskim zemljama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, došla pod jurisdikciju i u sastav Pećke patrijaršije, a u njoj se nigde i nikada na pominju bogumili.

Tekst: Protojerej dr Radomir Popović

Izvor: Srpska pravoslavna crkva