Mada u većinu svojih poslovnih i privatnih poteza novinarka i spisateljica Vesna Dedić (45) u početku nije stoprocentno verovala, vrlo brzo se ispostavljalo da su oni bili odličan izbor. Prateći svoju intuiciju, počela je da vodi emisiju "Balkanskom ulicom" na televiziji Politika misleći da će taj serijal trajati svega godinu dana, a umesto toga, prve emisije s Matijom Bećkovićem, Radetom Šerbedžijom, Biserom Veletanlić i Sonjom Savić bile su najgledanije.

I prvu knjigu "Zauvek u srcu" napisala je za sebe, ponudivši izdavaču rukopis u trenutku kada joj je nedostajalo novca da sa ćerkom ode na more i ne očekujući da će to biti najčitanija knjiga 2010. godine. Kao što je s minimalnim budžetom uz koleginicu Sanju Marinković pokrenula radionicu za novinarstvo, tako je i nedavno otvorila svoju izdavačku kuću, u kojoj ove nedelje izlazi njena četvrta knjiga "Pola duše".

Iz vašeg iskustva možemo zaključiti da ponekad treba biti skroman i pustiti stvari da se dešavaju same od sebe?

- Sve lepe stvari u karijeri desile su mi se u lošim životnim trenucima i onda kada to nisam želela. Jutarnji program na RTS-u počela sam da vodim kada je nekoliko devojaka koje je trebalo da rade s Banetom Vukašinovićem premrlo od treme i neznanja. Iako sam nezadovoljna mnogim stvarima u srpskom izdavaštvu i kulturi, nedavno sam otvorila izdavačku kuću, što može mnogo da me košta: da padnem u ambis i nikad se ne podignem ili da mi se desi nešto lepo.

U kakvom raspoloženju se budite svakog jutra?

- Optimista sam u životu, mada mnoge ljude nervira taj moj optimizam.

Da li je to zato što u našem okruženju nije popularno biti bezrazložno srećan?

- Prosečnost je na ceni u Srbiji na svim poljima. Pogledajte, trenutno omiljen lik je neka starleta Stanija, prosečna devojka u svakom smislu. Naš narod voli prosečne i nije oduševljen kada je neko na dnu i jadan niti kada se izdigne iznad proseka. Ja poštujem sve osim prosečnosti.

Da li je danas lako naći sreću?

- U romanima, u emisiji i u životu pokušavam da objasnim sebi i drugima da je ključ sreće svakog čoveka da nađe svoju meru sreće i svoju meru uspeha ili, što bi rekli Englezi, „svoju šolju čaja”. Čim poželiš nešto što ti ne pripada, što ti ne prija, ti si u velikom problemu. Zašto, recimo, jedna srećna, udata žena, koja ima dvoje dece, stan od 60 kvadrata i muža referenta u banci s kojim ima savršen život, poredi sebe s nekom preko puta misleći da je ona srećnija?

Kako sačuvati sreću? Mnogi iz svog iskustva mogu da kažu kako nije moguće naći sreću kao razvedena žena i samohrana majka?

- Razvela sam se kada sam shvatila da emotivno nisam srećna, iako je iz ugla mojih drugarica taj brak bio savršen. A kad ste nesrećna žena, onda niste ni dobra majka ni komšinica, ni u čemu niste dobri. Nesrećne žene menjaju svoj karakter pa od dobre devojke postanu zle. Znate kako naš narod kaže, „život ju je naterao”. Snaga svakog čoveka je u tome da ne dozvoli životu da mu promeni karakter, snove i želje. 

Na sledećoj strani Vesna Dedić govori o tome kako sebe vidi kao penzionerku, kao i da li svoj recept za sreću prenosi i ćerki Lenki.

PageBreak

Kako vidite sebe jednog dana kao penzionerku ?

- Vrlo sam ozbiljna kad kažem da ću biti najlepša, najpametnija i  najzavodljivija kada budem prešla pedesetu godinu. Radim od svoje trinaeste, godinama ležem u dva a budim se u 7 ujutro, a iako imam 45 godina, željna sam svega. I dalje sam kao tinejdžerka, beskrajno sam nesrećna ako petkom uveče ne izađem u kafanu. A s druge strane, dok pričam s vama, razmišljam kada ćemo završiti intervju da bih detetu skuvala nešto kada dođe iz škole. U mojoj 50. godini, kad Lenka bude mogla sama da se brine o sebi, ja ću biti najsrećnija, divna „penzionerka”.

Jeste li svoj recept za sreću preneli i vašoj ćerki Lenki?

- Odavno sam joj objasnila da nije savršena i da to nikada ne očekuje od sebe. Na kraju godine je imala dvojku iz fizike i sve ostale petice. „Moraš da ispunjavaš sebi želje u odnosu na svoje talente i intelekt, ali moraš imati i nešto u čemu ćeš biti loša”. I ona je izabrala fiziku. Sada je sedmi razred i zabranila mi je da pričam o njoj u javnosti. Ona je Lenka Milojević i ne sluša srpsku muziku i ne gleda srpske televizije.

Hoće li čitaoci zaplakati dok budu čitali vašu novu knjigu, pošto je urednik Ivan Golušin rekao da ste napisali „srpski Titanik”?

- Hoće (smeh). Kod nas se kaže „uzeo mi je pola duše” u lošem ali i u lepom kontekstu kada hoćete nekome da date pola duše. Poruka koju prenosim čitaocima jeste da je jedini lek kad vam je najgore i kad pretrpite najgora razočaranja da kažete sebi: ja bih da verujem u sreću.

Tekst: Nenad Blagojević