Kada sam počela da se bavim novinarstvom moje tada ugledne kolege govorile su mi da su novinari ljudi koji nikada ne odu u penziju jer naš posao nije „pravi“ posao, već svojevrsni način života kojeg ne želite da se odreknete čak ni u poznim godinama. Tada me to nije naročito interesovalo jer je penzija u dvadesetim potpuno apstraktna kategorija, ali sam baš ovih dana radeći intervju sa Vanjom Bulićem (66) shvatila da se njoj raduju i ljudi iz naše branše. Vanja je, naime, „ozvaničio“ svoje četiri decenije rada i posvetio se onome što najviše voli - pisanju.
Sve što napišete pretvori se u bestseler. Da li se dobri pisci jednostavno rađaju ili iskustvo ipak mora da odigra izvesnu ulogu u njihovom stvaranju?
- Možda sada to izgleda lako, napisati bestseler, ali sam tek posle dvadesetogodišnjeg pisanja knjiga došao do - bestselera. I prethodne knjige, posebno Tunel - lepa sela lepo gore, imale su zavidne tiraže, ali su Simeonov pečat i Jovanovo zaveštanje zaista pravi hitovi. Prva dosad ima tiraž od 30.000 primeraka, a druga je za pet nedelja doživela peto izdanje. Odgovor bi bio: pisac se ne rađa već stvara, a u tome učestvuje on sam i izdavačke kuće, koje će ga podržati.
Napisali ste dve „roditeljske“ knjige, a sve ostalo što je izašlo iz vašeg pera bile su teške teme. Da li je to vaša inspiracija, teme koje sadrže dozu dramatike?
- Knjige Kako sam gajio blizance i Drugo stanje nastale su iz mog roditeljskog iskustva. Posle dvadeset godina, Laguna ponovo štampa Kako sam gajio blizance, pa više i ne znam koje je to izdanje po redu. Te knjige su bile bekstvo iz svakodnevnice u mir porodičnog života, koji je načet u mojim drugim romanima pisanim po principu trilera.
Da li je knjiga "Da Vinčijev kod" ostavila tako dobar utisak na vas da ste poželeli da napišete naš "srpski"?
- Poređenje mojih knjiga i "Da Vinčijevog koda" bio je samo markentiški potez. Postoji velika razlika, koja se ogleda pre svega u odnosu prema religiji i tradiciji. To su stvari sa kojima nema igranja, čak ni u literaturi. U mojim knjigama to je samo povod za triler priču u kojoj mašta može svašta.
Oprobali ste se i dobro snašli u različitim oblastima. U čemu najviše uživate dok radite, da li možete da se opredelite?
- Sve što sam radio je novinarstvo, koje je, kada je reč o knjigama, iskoračilo ka literaturi. Imao sam sreću što sam radio u časopisima koji neguju reportažu, žanr najbliži literaturi, pa su to bile moje vežbe za ulazak u književnost. Bez obzira na to što sam se oprobao u svim medijima, i danas najviše uživam kad sednem i dodirnem prvo slovo na tastaturi, posle kojeg "krene" tekst.
Šta vi lično danas najradije čitate u trenucima dokolice?
- Ima knjiga koje čitam po nekoliko puta. Nedavno sam ponovo čitao "Tvrđavu" Meše Selimovića i "Kockara" Dostojevskog. Pročitao sam nekoliko neobjavljenih romana, uglavnom mladih spisateljica, koje su poželele da budem prvi čitač njihovih knjiga. Poslednja knjiga koju sam pročitao je "Moja ljubav Nikola Tesla", Ane Atanasković. To je jedna neobična knjiga koja iz ženskog ugla osvetljava lik genija.
Iz sadašnje perspektive, da li vam se čini kako je vaš privatni, porodični život često trpeo zbog vaše karijere?
- Nikada moj porodični život nije trpeo zbog posla. Za mene je porodični ručak do danas ostao svetinja. Moja supruga je zajedno sa mnom propatila kada sam isteran sa državne televizije, kada sam zbog pisanja ostajao bez posla, kada su me proglašavali izdajnikom i špijunom, kada su me jurili kolima i sačekivali ispred kuće, pa su moja deca morala da imaju pratnju do škole… Bilo, ne ponovilo se.
Da li ste vi i supruga nekada zažalili što niste dobili ćerku, da unese malo nežnosti u dom i napravi muško-ženski balans?
- Ćerka jeste moj neostvareni san. I danas sanjam kako šetam Kalemegdanom sa Pipi Dugom Čarapom, a svi mi zavide. Stariji sin je novinar i gitarista, ono što sam i ja, a blizanci su odbojkaši i treneri, a i ja sam aktivno igrao odbojku. Sve se dogodilo spontano, bez mog direktnog uplitanja u njihov izbor zanimanja i hobija.
Šta niste ostvarili u životu a želeli ste? Ili tek planirate?
- Ostao je žal za ćerkom, ali će to, nadam se, nadoknaditi neka unuka. Profesionalno, planiram da ubedim neke ljude da ekranizuju moja poslednja dva romana.
Gde vidite sebe za deset godina?
- Na istom mestu gde sam i sada. Pored kompjutera, sa drugovima na preferansu i odbojci, a na žurkama sa gitarom u ruci.
Koji period u svom životu pamtite kao najzanimljiviji u profesionalnom pogledu?
- To je period devedesetih godina, kada sam radio u "Dugi". Ratne godine su, ma koliko to izgledalo apsurdno, za novinarsku profesiju zlatne godine u kojima se novinari potvrđuju i kao profesionalci i kao ljudi, koji imaju život i van profesije. Tada su stasavali moji sinovi, teško se živelo, a ja sam kao novinar morao da zadržim objektivan stav prema svemu što se događalo. A to je podrazumevalo i nesporazume sa vlašću, kojoj je "Duga" bila trn u oku.
Emisija "Crni biseri" je u vaš život dovela neobične priče i likove. Koji od njih je na vas ostavio najjači utisak i zašto?
- Moji najbolji gosti bile su žene. Kada dođu u takvu emisiju, nema kalkulisanja. Prostitutka je odmah obeležena profesijom kojom se bavi, pa ne može reći - ja sam samo donekle prostitutka! Ista je priča sa narkomanima. Muškarcima se mnogo toga oprašta, a žene ostaju večno obeležene.
Tekst: Jasmina Stefanović