Svoju jednostavnost i iskrenost duše glumica Zinaida Dedakin (54) daje svojim likovima ne bi li ih što autentičnije dočarala na pozornici i ispred kamere.

U karijeri je igrala sijaset uloga različitog žanra – od Mame Morton u predstavi Čikago i slatke Džezi u Neki to vole vruće, Pozorišta na Terazijama gde nastupa već 16 godina, do likova iz komada Plavi anđeo i Doručak kod Tifanija u Madlenianumu, kao i onih koje najšira publika, usled gledanosti TV serija, najviše pamti – Berte u Jesen stiže, dunjo moja, Lize u Nepobedivom srcu, sestre Ljilje u Urgentnom centru.

– Moj sin, koji sada ima 22 godine, jednom mi je u šali rekao: „Ako ti još jednom ponude ulogu konobarice, odreći ću te se preko novina“ (smeh). Meni su ti obični likovi prijemčivi i laki za igranje. Zvučaće neskromno, ali ja im suštinski pripadam – priča Zinaida.

Kako izgleda jedan vaš običan dan van scene?

– Jasno mi je da uz ovaj posao ide i popularnost, ali ne razumem dramu oko svega toga. I mi smo živi ljudi. Vozim se autobusom, volim da kuvam svojoj porodici, da na pijaci porazgovaram s bakama i dekama koji donose proizvode sa svojih njiva.  

Šta vam kažu gledaoci koje srećete na ulici?

– Divan je osećaj kada prolazite gradom i kad vam ljudi, koji su vas videli u pozorištu ili na televiziji, požele dobar dan. Privilegija je kada znate da ste im dragi, a pogotovo kad vam se zahvale za osmeh koji ste im vratili na lice glumom u nekoj komediji. 

Da li vas je lako nasmejati?

– Nije lako i to je jednostavno tako. Ali kada se smejem, to je zaista od srca.

Jesu li vam ćerka i sin važni kritičari?

– Kako da ne! Nisam od onih koji kažu da ne pričaju o poslu kako ne bi opterećivali svoje bližnje. Ne da ih opterećujem, nego stalno razgovaramo na tu temu. Mojoj deci gluma je prirodno stanište. Presrećna sam što smo izgradili takav odnos da vrlo dobro znaju da mi daju pravu smernicu. Beskrajno poštujem njihovo mišljenje. 

Jesu li i detinjstvo proveli u pozorištu?

– Ćerka je imala 40 dana kada sam je u naručju donela na predstavu. Oboje su zadojeni glumom i glumačkim pričama.

Na sledećoj strani pročitajte šta Zinaida misli o plastičnim oparacijama.

PageBreakMnoge javne ličnosti o sebi stvaraju lažnu sliku. Da li je dobro to što ste drugačiji?

– Ne znam da li je dobro ili loše i to me uopšte ne dotiče. Najvažnije je da je svako od nas dobar sa samim sobom i da zna šta želi. Jedino jednostavnost i istina mogu da zakrpe ovaj ozonski omotač oko nas. Zamislite prosečnu ženu koja ustaje u tri sata ujutru i stavlja ruž i veštačke trepavice ne bi li je muž, kada se probudi, zatekao našminkanu. Ali, kad- tad će doći trenutak, i to vrlo bolan, kada će biti tužna i uplakana, a šminka joj neće biti prioritet. Tada će videti kakva zaista jeste.

Šta mislite o plastičnim operacijama i teroru mladosti?

– Veliki sam protivnik, ali ne mogu da pravim demonstracije na tu temu. Ove bore su u skladu s mojim godinama, podočnjaci s mojim suzama i tugom, a bore oko usana s mojim osmesima. Moje telo s nepunih 55 godina može da bude bolje i zategnutije, ali za to su potrebne određene vrste odricanja kojima nisam sklona. Pogledajte na internetu šta se događa sa ženama kojima nisu uspele operacije grudi... Treba biti zahvalan na tome što smo se rodili baš ovakvi kakvi jesmo. Promenom izgleda pružamo poruku da smo neka druga osoba. A to je već za frajere koji se zovu psihijatri i psiholozi. Ne verujem da bih posle uvećanja svojih usana bila bolja osoba. A ljude kojima bih se kao takva dopala ne želim u svom okruženju.

Imate li kućnog ljubimca?

– Kosta, dugodlaka krčedinska foka, potpuno nefirmiran pas, sasvim je u skladu s nama (smeh). On je rođeni Sremac, čiju smo mamu poznavali i čekali da se on rodi. 

Kakva je vaša nova predstava Pazi s kim spavaš?

– S mladim kolegama igram u tom komadu u Akademiji 28 po scenariju koji je napravljen od tekstova pop, rok, folk i drugih muzičkih žanrova: od Cece do Bajage i Parnog valjka. To je nešto potpuno novo u Srbiji, beskrajno je zanimljivo i komično.

Tekst: Nenad Blagojević