Kada čujemo reč harem, mnogima se odmah pojavi ista slika: raskošne odaje, svila, fontane, muzika i prelepe žene koje čekaju da ih sultan pozove. Međutim, ta slika ima mnogo više veze sa evropskom maštom nego sa stvarnim životom u osmanskoj palati.
U 18. i 19. veku evropski umetnici i putopisci često su stvarali egzotičnu predstavu Orijenta, iako nisu imali slobodan pristup unutrašnjosti Topkapija. Tako je nastao mit o haremu kao mestu večnog uživanja i dokolice. Stvarni carski harem bio je mnogo komplikovaniji: bio je rezidencija dinastije, strogo uređena institucija, mesto obrazovanja, službe i, za mali broj žena, put do ogromne političke moći.
1. Harem nije bio „kuća za zabavu“, već čitav svet unutar palate
Carski harem u Topkapiju nije bio jedna velika prostorija puna sultanovih konkubina. Bio je pravi mali grad iza zidova palate, sa hodnicima, dvorištima, kupatilima, spavaonicama, kuhinjama, prostorijama za službu i privatnim odajama.
U njemu su živeli sultanova majka, njegova deca, žene iz dinastije, konkubine, služavke i evnusi koji su kontrolisali pristup tom zatvorenom svetu. Kompleks se tokom vekova stalno širio i menjao, a danas se u njemu nalazi oko 300 prostorija.
Dakle, priča o stotinama žena koje po ceo dan sede i čekaju sultana prilično je daleko od stvarnosti.
U galeriji ispod pogledajte kako izgledaju palate u kojima su nekada bili haremi!
2. Mnoge žene nisu ni bile sultanove ljubavnice
Jedan od najvećih mitova jeste da je svaka žena koja je ušla u harem automatski postajala sultanova konkubina. Nije. Veliki broj žena u palatu je ulazio kroz sistem ropstva i potom prolazio obuku za različite poslove. Učile su jezik, veru, dvorski bonton, muziku, vez, čitanje i pisanje, kao i veštine potrebne za vođenje velikog domaćinstva. Neke su napredovale i postajale učiteljice ili administratorke. Za mnoge je harem tako bio više škola i strogo uređeno radno okruženje nego romantična pozornica iz filmova i serija.
3. Jedna žena je mogla da postane moćnija od muškaraca koji su je čuvali
Na samom vrhu ženske hijerarhije nije bila sultanova omiljena žena, već njegova majka, odnosno valide sultan. Ona je nadzirala harem, imala svoj aparat ljudi i pristup sultanu. Njena moć nije bila samo simbolična. U pojedinim periodima žene iz carske porodice i harema imale su ozbiljan uticaj na imenovanja, diplomatiju, dinastičke odluke i državne poslove. Zbog toga je 16. i 17. vek ostao poznat i po periodu koji istoričari nazivaju „sultanatom žena“.
Rođenje sina moglo je potpuno da promeni život jedne žene
U haremu status nije bio zauvek zagarantovan. Žena koja bi postala majka sultanovog sina dobijala je poseban položaj, prostor i osoblje. Njena sudbina više nije bila vezana samo za lični odnos sa sultanom, već i za budućnost njenog deteta. A tu je priča postajala mnogo ozbiljnija.
Osmanlijska dinastija bila je opsednuta pitanjem nasledstva, pa je majka princa imala razlog da pažljivo prati ko ima kakav položaj na dvoru. Političke veze žena u haremu mogle su da postanu veoma snažne upravo preko njihove dece.
4. Najopasnija žena u haremu nije morala da bude najlepša
Harem je imao strogu hijerarhiju. Na vrhu su bile valide sultan, zatim žene visokog ranga, majke prinčeva i druge privilegovane žene, dok su se na dnu nalazile novopridošle i služavke. Ali lepota sama po sebi nije garantovala moć.
Obrazovanje, poreklo, položaj deteta, blizina sultana i sposobnost da se izgradi mreža saveznika mogli su da budu mnogo važniji. Žena koja je dobro poznavala dvorska pravila mogla je da napreduje daleko više nego što bi se očekivalo. Zato je harem bio i svojevrsna škola politike.
5. Evnusi su bili mnogo više od čuvara vrata
U popularnoj kulturi evnusi se često pojavljuju samo kao ljudi koji čuvaju harem. Njihova stvarna uloga bila je mnogo ozbiljnija. Crni evnusi čuvali su ulaze, kontrolisali kretanje i komunikaciju i obavljali važne administrativne poslove. Glavni crni evnuh, poznat kao Darüssaade ağası, imao je direktan pristup sultanu i mogao je da bude veoma uticajan dvorski službenik.
I oni su bili deo šireg osmanskog sistema ropstva, što pokazuje koliko je čitava institucija harema bila daleko od romantične slike koju je kasnije stvorila evropska umetnost.
U galeriji ispod pogledajte slike i predmete sultanije Hurem!
6. Harem je mogao da bude put ka slobodi, ali i sistem bez slobode
Ovo je možda najparadoksalniji deo cele priče. Žene koje su u palatu ulazile kao robinje mogle su kroz obrazovanje i napredovanje da dobiju veoma visok status. Mnoge su kasnije napuštale palatu, često kroz ugovorene brakove sa visokim državnim službenicima ili drugim pripadnicima elite.
Neke su tako posle godina provedenih u palati dobijale sopstveno domaćinstvo, novac i društveni položaj koji bi im van tog sistema bio gotovo nedostižan.
Ali to ne menja osnovnu činjenicu: sistem je počivao na ropstvu i strogoj kontroli života žena. Mogućnost napredovanja nije značila da su na početku imale slobodu izbora.
7. A onda dolazi najveći obrt: neke žene iz harema postale su političke igračice
Hürrem Sultan, poznata kao Rokselana, jedan je od najpoznatijih primera kako je žena iz harema mogla da postane deo samog vrha osmanske politike. Kasnije su žene poput Kösem Sultan i Turhan Sultan imale izuzetno snažne položaje u periodu kada su majke i žene sultana imale veliki uticaj na dvorske odluke.
Kösem je posebno upečatljiva. Bila je valide sultan i regent, a njena politička moć bila je tolika da je postala jedna od najpoznatijih žena osmanske istorije. Umrla je nasilno 1651. godine tokom dvorskog sukoba.
Zato je prava priča o haremu mnogo zanimljivija od stereotipa o „hiljadu lepih žena koje čekaju sultana“.
Iza zatvorenih vrata Topkapija nalazili su se stroga pravila, obrazovanje, ropstvo, borba za status, dinastička politika i žene koje su, u određenim istorijskim trenucima, mogle da imaju uticaj kakav mnogi muškarci izvan harema nisu imali.
Evropska umetnost je od svega toga napravila egzotičnu fantaziju. Istorija je bila mnogo složenija, a često i mnogo surovija.
BONUS VIDEO: