Kada je Beti Mahmodi upoznala Mahmuda, mislila je da je pronašla ljubav svog života. Bio je obrazovan, uspešan lekar, nežan suprug i otac njihove male ćerke. Za nju je on predstavljao spoj dve kulture, muškarca koji je potekao iz Irana, ali je izgradio život u Americi.
Nije mogla ni da zamisli da će nekoliko godina kasnije upravo zbog tog braka završiti u zemlji koju nije poznavala, bez sigurnosti, bez slobode koju je ranije imala i sa jednim jedinim ciljem, da zaštiti svoje dete i vrati se kući.
Beti je bila Amerikanka koja je živela mirnim životom. Radila je, brinula o porodici i uživala u svakodnevici koju je poznavala. Kada je upoznala Mahmuda Mahmodija, iranskog lekara koji je živeo u SAD, činilo joj se da je pronašla partnera sa kojim može da izgradi budućnost.
Njihova ljubavna priča počela je kao mnoge druge. Različito poreklo nije im predstavljalo prepreku. Beti je prihvatila njegovu kulturu, a zajedno su dobili ćerku Mahtob, koja je postala centar njihovog života. Međutim, vremenom su se, prema Betinim kasnijim tvrdnjama, pojavile razlike koje više nisu mogle da se ignorišu. Ona je govorila da je njen suprug postajao sve privrženiji tradicionalnim vrednostima svoje domovine, dok je ona želela da zadrži način života na koji je navikla u Americi.
Putovanje u Iran pretvorilo se u pakao
Ipak, kada joj je Mahmud predložio da sa ćerkom odu u Iran u posetu njegovoj porodici, Beti je pristala. Verovala je da će to biti samo kratko putovanje – nekoliko nedelja upoznavanja sa rodbinom, a zatim povratak kući. Nije znala da će taj odlazak postati početak njene najveće životne borbe.
Kada su stigli u Iran 1984. godine, Beti se našla u potpuno drugačijem svetu. Zemlja je tada prolazila kroz velike promene nakon Islamske revolucije, a pravila života bila su daleko drugačija od onih na koja je navikla. Prema njenom svedočenju, najteži trenutak došao je kada joj je suprug saopštio da se više neće vraćati u Ameriku. Beti je tvrdila da joj je rekao da će sada njihov život biti u Iranu i da nema povratka.
Kada je ostala u Iranu, Beti je, prema njenom svedočenju, morala da zaboravi gotovo sve navike života koji je do tada poznavala. Od žene koja je u Americi bila samostalna i navikla da sama donosi odluke, postala je osoba koja je morala da se prilagođava pravilima potpuno drugačijeg društva.
U galeriji ispod pogledajte fotografije žene koja je pobegla iz Irana!
Terali su je da poštuje stroga pravila oblačenja, da pokriva kosu i telo kada izlazi iz kuće, da vodi računa o svakom svom postupku i da se ponaša u skladu sa običajima koji su joj bili strani. Govorila je da se osećala kao stranac u svetu u kojem nije razumela ni jezik ni pravila, a da joj je najveći strah bio da će izgubiti ćerku.
U svojoj knjizi Beti je opisala da je prolazila kroz period velikog psihičkog pritiska. Tvrdila je da je bila izolovana od ljudi kojima je mogla da veruje, da nije imala slobodu kretanja kao ranije i da je često živela u strahu od reakcija svog supruga. Navodila je da je doživljavala ponižavanja, pretnje i trenutke kada se osećala potpuno bespomoćno.
Posebno težak trenutak za nju bio je osećaj da nema kontrolu nad sopstvenom budućnošću. Kao majka, najviše ju je mučila pomisao da bi mogla da bude odvojena od Mahtob. Upravo taj strah postao je, kako je kasnije pričala, najveća snaga koja ju je naterala da počne da planira bekstvo.
Bekstvo
Svaki dan je, prema njenim rečima, bio borba – morala je da krije svoje namere, da bude oprezna u razgovorima i da čeka pravi trenutak kada će pokušati da napusti zemlju. Za ženu koja nije govorila persijski jezik, nije poznavala lokalne običaje i nije imala nezavisnost koju je ranije imala, ta vest bila je šok. Posebno ju je plašila pomisao da bi mogla da izgubi ćerku.
U svojoj knjizi „Not Without My Daughter“, Beti je opisala život u Iranu kao period pun straha i neizvesnosti. Navodila je da je morala da se prilagodi pravilima koja joj nisu bila bliska, da je izgubila osećaj kontrole nad sopstvenim životom i da je stalno strahovala šta će se dogoditi njoj i njenoj ćerki. Najveća borba nije bila samo za njen povratak u Ameriku, već za to da sa sobom povede i Mahtob. Beti je opisivala dane provedene u stalnoj napetosti. Nije znala kome može da veruje, svaki korak morala je pažljivo da planira, a ideja o bekstvu delovala je skoro nemoguće.
Ipak, nije odustajala. Kako je kasnije pričala, snagu joj je davala upravo ćerka. Govorila je da nije smela da pokaže strah pred detetom i da je morala da pronađe način da ih obe izvede iz zemlje. Posle gotovo dve godine života u Iranu, Beti je odlučila da rizikuje sve.
Uz pomoć ljudi koji su joj pomogli da organizuje izlazak iz zemlje, krenula je na opasan put. Sa malom ćerkom prelazila je težak teren, skrivala se i pokušavala da izbegne opasnosti koje su mogle da ih zaustave. Put ih je vodio preko planinskih predela između Irana i Turske, kroz hladne i nepristupačne krajeve gde su se smenjivali kameniti putevi, strme padine i područja prekrivena snegom. Prema njenom svedočenju, najteži deo bio je upravo osećaj da jedan pogrešan potez može da ih vrati na početak. Na kraju su uspeli da pređu granicu i stignu do Turske. Odatle su se vratile u Sjedinjene Američke Države.
Povratak u Ameriku
Kada je Beti stigla kući, njena priča privukla je ogromnu pažnju javnosti. Svoje iskustvo pretočila je u knjigu „Not Without My Daughter“, koja je postala svetski bestseler i kasnije dobila filmsku adaptaciju. Njena priča izazvala je brojne reakcije. Dok su je mnogi videli kao simbol majčinske borbe i hrabrosti, bilo je i onih koji su kritikovali način na koji je prikazala Iran i život u toj zemlji.
Dok su Beti i njena ćerka pokušavale da pronađu put do slobode, Mahmud je ostao u Iranu. Nakon njihovog bekstva, godinama je trajao spor oko njegove verzije događaja i odnosa prema ćerki. On je negirao mnoge tvrdnje koje je Beti iznela u svojoj knjizi i govorio da njihova priča nije predstavljena onako kako se zaista dogodila.
Beti se nikada nije vratila u Iran, a kontakt između nje i Mahmuda praktično je prestao. Njihova ćerka Mahtob odrasla je u Sjedinjenim Američkim Državama, a kasnije je i sama napisala knjigu o svom iskustvu iz detinjstva.
BONUS VIDEO: