Nervozno je dobovala prstima po kolenu. Već pola sata su sedeli u holu hotela i čekali da im dozvole ulazak u apartman u kome je Bob bio smešten. Već je bila prilično nervozna jer se ponašao neprofesionalno i puštao ih da ga toliko čekaju.

-Ovo stvarno nema smisla... – komentarisala je – Bezobrazluk!!

-Smiri se stara, čovek je zvezda pa mu se može... – smirivao je Ognjen.

-Znam da je zvezda, ali prave zvezde su uvek i veliki profesionalci i poštuju druge i njihovo vreme! A ovo je stvarno bez  veze... – huknula je.

-Znam stara, ali opusti se... – lagano je namestio kapu i namestio se udobno u fotelji – Hoćeš da naručim neko piće?

-Ne, hvala ti, ne mogu ništa.

-Dobro, samo se opusti....

Destak minuta kasnije obreli su se u prostranom apartmanu na jedanaestom spratu. Dočekao ih je Bobov čovek za odnose sa javnošću i narednih deset minuta su morali da slušaju o tome kakva pitanja ne mogu da postavljaju i kakva nisu preporučljiva...

Jovani je već bilo dosta svega i skoro mu je rekla da taj intervju obavi sam, jer zna šta i kako treba da pita, kada se na vratima pojavio i Bob lično.

Prvo što je primetila bile su njegove svetle oči, neodređene boje, negde na prelazu između plave i zelene. Oči su im se srele dok je stajao na vratima i bilo ih je nemoguće zanemariti. Bio je u kožnoj jakni i izbledelom džinsu. I smešio se neodoljivo.

Prišao joj je i pružio ruku.

PageBreak

- Dobar dan!

Trepnula je, kao da se budi iz kratkotrajnog sna i prihvatila njegov dlan.

-Dobar dan – uzvratila je – Ja sam Jovana.

-Drago mi je Jovana – osmeh mu je obasjao čitavo lice dok je posmatrao – Izvinjavam se što se čekali toliko dugo, ali iskrsao je neodložan problem...

-Oh... – klimnula je, kao da razume.

-Izvolite, sedite.. – pokazao je na fotelju ispod prozora – Želite li nešto da popijete? Sigurno ste žedni...

-Hvala, čašu mineralne vode...

-Odah ćemo to srediti – opet joj se osmehnuo  i doneo flašicu vode iz mini bara i čašu.

Dok joj je sipao, snažno je osećala njegovu blizinu. Kao da je poljem nevidljive energije ispunjavao prostor oko sebe. Privlačio je nekakvim posebnim šarmom, čak i kada toga nije ni bio svestan. Postalo joj je jasno da njegov uspeh nije bio slučajan. Posedovao je harizmu na koju je teško ostati ravnodušan.

Pružio joj je čašu uz ljubazan osmeh. Dok  je uzimala, ruke su im se dotakle na momenat. Telom joj je prostrujao čudno prijatan osećaj slabosti. Za trenutak je zatvorila oči, puštajući ga da prostruji niz nju. Nije ni bila svesna da je Bob sve vreme zainteresovano posmatrao, sve dok nije otvorila oči i pogledi im se sreli.

PageBreak

-Dobro ste? – upitao je.

-Da, naravno... – brzo je odvratila.

Oboje su zaćutali na kratko.

-Onda, možemo da počnemo? – upitala je.

-Kad god budete spremni...

-Hvala – osmehnula se – Uključiću diktafon, pa možemo početi.

-Svakako.

-Posle nekoliko godina pauze, priredićete koncert na kome se očekuje poseta od čak sto hiljada vaših obožavalaca – započela je – Da  li vas to raduje, brine ili nijedno od toga?

-Hmmmm... – nasmešio se – Zanimljivo... Da budem iskren, veoma me raduje taj podatak, obzirom da se radi o humanitarnom koncertu koji ima za cilj da okupi što veći broj ljudi. Namera i želja nam je da se prikupe sredstva neophodna za operaciju jednog dečaka koji se zove Momčilo i kome je ova pomoć zaista dragocena.

-Interesantan je podatak da se datum koncerta, 21. jun, poklapa sa danom kada je i Svetski dan muzike – nastavila je – Da li je i to bila vaša namera ili čista slučajnost?

-Da, to ste odlično primetili... – zastao je – Kada smo ugovarali termin,  bilo je u opciji nekoliko datuma, ali meni se učinilo da je ovo baš zgodna prilika da ujednimo muziku i jedan ovako human čin, pa sam se odlučio upravo ta taj dan... To do sada niko nije primetio... – posmatrao je sve zainteresovanije - Dopada mi se kako razmišljate.

-Hvala – nasmešila se – Trudim se... Koliko smo čuli, repertoar će činiti vaši novi hitovi sa poslednjeg studijskog albuma «Na putu do tebe», kao i stari hitovi... Po vašem mišljenju, šta vaša publika najviše ceni kod muzike koju joj dajete? Da li je to samo muzika ili i neke druge vrednosti koje kroz muziku pokušavate da prenesete na slušaoce?

-Da, to ste takođe dobro primetili...  Čini se da živimo u vremenu gde skandali i veštački stvorene vrednosti potiskuju one prave i u kome više ništa nema ni težinu, ni vrednost, ni značaj... Kao da je nastupio moralni vakuum koji već dosta dugo traje i to se odražava na razvoj čitavih generacija. U svemu tome, ja iz jednog sasvim ličnog ugla pokušavam da ostvarim kontakt na pravom nivou sa publikom. Kad kažem pravom, mislim na onaj nivo stvarnih ljudskih vrednosti i osećanja koji postoji u svima nama, bez obzira koliko ga svakodnevno zatrpavali jednodnevnim senzacijama i facinacijama. Mislim da taj nivo, nazovimo ga osnovi, ne može nestati uprkos pokušaju modernog, tržišnog doba da sve komercijalizuje i pretvori u robu. Ljubav prema drugom ljudskom biću je brend kome ne treba reklama i zvučno ime da bi opstao i to je poruka koju nosi svaka moja pesma.

-Slažem se u potpunosti sa vama – zadovoljno je odvratila – Da li smatrate da je vaša muzika vid borbe protiv izgubljenosti, jednoobraznosti..?

-Naravno, sasvim je jasno da se sada suočavamo sa problemom izgubljenosti, uniformnosti. Svet ide u pravcu poricanja individualnosti, stvara obrasce ponašanja i življenja koji su društveno prihvatljivi i pokušava da nas poništi kao jednike, da uniformiše sve u nama. Umetnost se oduvek borila protiv toga i njen osnovni smisao je da preispituje, otvara pitanja, skreće pažnju... Mislim da je veoma važno da svaki umetnik, na sebi svojstven način, vodi individualnu bitku, a priznaćete da to nije malo...

PageBreak

-Obzirom na to da živite u Beču, jeste li dušom više tamo  ili ovde?

-Malo sam tamo, malo ovde... – osmehnuo se – Obzirom da smo naporno radili poslednjih meseci, bio sam i dušom i telom tamo. No, Beograd je mesto koje živi uvek u mom srcu i to je nešto što je nepromenljivo i stalno.

-Kakav je novi album? Pripada li nekom određenom žanru?

-Moglo bi se reći da je to žanr realnosti... Jasno je da nam je relanost često teskobna, pomalo tugaljiva, ali ako čovek uspe da se donekle distancira, onda je možda čak i smešna. Humor je, po meni, način da gledam na stvari iz ugla iz koga ne izgledaju previše strašno i možda najbolji način da čovek ostane normalan. Zato je za mene muzika sredstvo da se na nešto ležerniji način govori o teškom i ozbiljnom.

-Kao što ste rekli, realnost je često teskobna.  Čime se vi branite od stresa?

-Boravak u prirodi je za mene veoma važan. Savremeni život nameće nam da previše dugo boravimo u zatvorenom prostoru, što smatram potpuno neprirodnim. Zbog toga koristim svaku priliku da budem u prirodi i kada mogu najčešće upražnjavam vežbe ili brzi hod, kada nisam u prilici da vežbam.

-Za kraj, šta je vaša osnovna inspiracija, bez čega ne biste mogli da stvarate?

-Pa ne znam ni sam... – zastao je – Verovatno bih prestao da stvaram kada bi nestalo tog uzbuđenja koje mi muzika daje... To je poseban vid zavisnosti... – nasmejao se – Pozitivne, naravno. Ono što mi proces stvaranja i izvođenja muzike daje, je jedna vrsta adrenalina, oblik energije koja me pokreće i nagoni napred kako bih dobio još te energije, tog kreativizma koji daje smisao onome što radim ...

-Hvala vam puno na ovom razgovoru, bilo mi je zadovoljstvo – iskreno je  priznala.

-Hvala i vama, razgovor sa vama je bilo neočekivano zadovoljstvo za mene i zaista sam prijatno iznenađen – oči su mu se smešile dok je posmatrao – Vi ste jedna vrlo zanimljiva žena i dobar novinar.

-Oh, hvala – oborila je pogled – Drago mi je da vam razgovor nije bio dosadan.

-Nimalo, naprotiv. Uživao sam... – dok je to izgovarao, pogledom je pratio svaku crtu na njenom licu.

Povukla se u drugi kraj sobe, dok je Bob pozirao Ognjenu. Radio je to veoma profesionalno, tačno je znao kakve poze i izraze lica treba da ima, da bi fotografije bile dobre. Na kraju je pozvao da mu se pridruži.

PageBreak

-Mislim da bi bilo lepo da budemo na jednoj fotografiji zajedno – predložio je.

-Ako vi želite... – neodlučno je gledala u njega – Ne bih da vam kvarim fotografiju – nasmejala se.

-Vi je možete samo ulepšati Jovana... – rekao je lagano, skoro šapatom – Nije moguće da niste toga svesni?

-Samo se vi šalite na moj račun, izdražaću ja to – odvratila se, trudeći se da šalom prikrije nelagodu zbog ovog neočekivanog komplimenta.

-Uopšte se ne šalim... – od njegovog pogleda su joj niz kičmu skliznuli žmarci – Nimalo...

Nastaviće se...