"Neispričana priča" je fikcija autorke o nekom, sasvim drugačijem životnom izboru princeze Dijane. Šta bi se dogodilo da nije poginula? Da je tragedija bila iscenirana jer je ledi Di želela da započne sasvim drugačiji život? Na samom početku Monika Ali golica našu maštu i kaže: Neke priče se mogu ispričati samo kao bajke...
(1. nastavak)
Ko zna šta sad sa sobom radi. Pokušavam da zamislim, ali ne mogu. Ona je taj „normalan“ život toliko puta zamišljala, ali uvek sa nekim muškarcem koji će je odvesti daleko od svega. To se nikad neće desiti, a naposletku je i sama to uvidela.
Dao sam joj neke knjige, Vašar taštine, Gordost i predrasude, Gospođu Bovari, Zločin i kaznu. Kazala je: „Baš divno od tebe, Lorense, što se praviš da sam dovoljno pametna da ovo čitam.“
Šta li sad radi? Kako provodi jutro? Možda je počela da se bavi baštovanstvom. Možda se učlanila u biblioteku.
Vrlo je teško zamisliti je kako živi običnim životom, i ne znam da li to da pripišem tome što je previše uzdižem ili što joj previše povlađujem. Kad ne bi izašla u javnost, često bi sama sedela u sobi, i gledala TV na sofi sa izvezenim jastukom.
Obožavala je da gleda sapunice, ali nijedna drama nije mogla da parira drami njenog života. Ma koliko težak bio (opet sam suvoparan), sigurno joj nedostaje, a kad sam je poslednji put video, gotovo da je prezirala to što može bez problema da radi šta hoće. Na primer, kad sam je vodio u bolnicu na operaciju nosa, nije sve vreme uzdisala kao prethodnog puta, mada je u brošuri pisalo da će za vreme boravka u bolnici biti pod „budnim nadzorom“. Tad je bila sumorna, ćutala je, a kad sam je pitao brine li se, odvratila je: „Zašto bih se brinula? Sad sam samo jedna od mnogih.“
I to je bila istina. Rio je valjda svetska prestonica plastične hirurgije. Kupiti nov nos bilo je kao kupiti novu haljinu iz kataloga. Iz hrpe fotografija odabereš stil koji ti se sviđa.
Prebledeo sam ipak kad smo došli na prijemno i kad sam u čekaonici video njeno lice na brojnim naslovnicama časopisa koje su tamo imali. Ipak, bila je korak ispred mene. Uzela je jedan časopis i dala mi ga. Na „konsultacijama“ sa hirurgom pred operaciju, dok je sedela na bolničkom krevetu već obučena u bolničku spavaćicu, držao sam časopis na krilu i osećao kako mi naslovna strana prži kolena. Na licu nije imala šminku, a ispod plastične kape pobeglo joj je par pramičaka tamne kose. Posle uvodnog razgovora hirurg, uglađeni tip, žigolo u hirurškoj uniformi, poče da joj zagleda profil. Prošlo je dva meseca otkako se navodno udavila. Slika joj je i dalje bila u svim novinama. Postoji li mogućnost da je prepozna iako izgleda sasvim neupadljivo u spavaćici i s kapom? Zadržao sam dah.
„Dušo“, reče mi, „daj mi taj časopis. Zar nije bila lepa? Volela bih da me napravite da ličim na nju. Može li se to?“
Hirurg je samo bacio pogled na časopis. Kazao je: „Kakva tragedija! Bila je prava lepotica. Nego, evo šta bih vam ja predložio, ako mogu: da ovde malo suzimo, i ovde, a nozdrve postavimo ovde. Mislim da će vam se rezultat veoma dopasti.“
Ona promrsi pristanak, a on uze flomasterom da joj crta po licu. Sedeo sam pored nje, izigravajući valjda muža. Hirurg to viđa svake nedelje. Muž dovodi ženu na odmor u Brazil na malo krpljenja, pa će se nekoliko nedelja oporavljati na plaži i vratiti kući divno „osvežena“.
Ipak, moram priznati da me je uhvatila nervoza. Nisam bio tako nervozan otkako je zvanično umrla. Kad sam sutradan ujutru došao da je posetim, punih pet minuta stajao sam na bolničkom stepeništu i stiskao gelender, a noge su me jedva držale. Sramota me je kad pomislim da sam se plašio koliko za nju toliko i za sebe i da sam drhteći tako ponajviše razmišljao o sopstvenoj sramoti ako nas otkriju.
Pribrao sam se. U jednom trenu sam poželeo da padnem tu mrtav, da dobijem moždani udar, da jedan tromb nadjača tumor. Ne bi više bilo stezanja i opuštanja omče, ne bih više služio ni njemu ni njoj, nikome i ničemu. A onda sam se sabrao, podsetio sebe da sam Englez i stegao usne kao pripadnik Kraljevske straže da suzbijem nalet emocija.
Samo što se nisam nasmejao kad sam je video kako sedi na krevetu i maže nokte na nogama. Jedva da sam je i sam prepoznao onako modrih očiju, zavijenog nosa i nateklog lica. „Grozno izgledam“, kazala je. „A sestre misle da sam razmažena žena nekog bogataša koja nema pametnija posla do da secka savršeno dobar nos.“ Zvučala je mrzovoljno.
Posle dva dana odveo sam je kući. Put je bio dug i ponovo smo se vozili u tišini. Napravio sam večeru, zapravo podgrejao gotovo jelo u mikrotalasnoj rerni, a ona je ležala na krevetu pokrivena ćebetom. Videlo joj se samo teme i dva udarena oka. Narednih nekoliko dana bila je sva mračna. Nikad je takvu nisam video. Nije bila ni rasejana ni histerična, ali iz nje nije izbijao ni najmanji zračak radosti kakav se ranije probijao čak i kad bi bila u najcrnjem raspoloženju. Pretpostavljam da je pokušavala da pojmi i pomiri se sa tim da je više niko neće prepoznati, ni komšije, ni trgovci, ni sestre, niko. Sad kad izađe, može da pazi koliko hoće, kako se obukla, kako govori, ali sva će drama biti samo u scenariju u njenoj glavi. Njeni izlasci neće više biti puni adrenalina. Zavesa je pala. Sapunica se završila. I sad počinje ostatak njenog života.
…
Te noći kad je otplivala u svoj novi život, bila je ranjiva, divlja, veličanstvena. Sedeo sam u čamcu gotovo sat vremena pre nego što sam je opazio, i pitao sam se je li moguće da se predomislila, mislio se čak da ceo taj „mali plan“ ne postoji samo u mom defektnom mozgu. A onda se mirna crna voda uzburkala i iz nje je izronila njena ruka i mahnula mi. Mirno je plivala ka čamcu, a ja sam se nervozno osvrtao oko sebe i po milioniti put proveravao da neko ne gleda. Ramzes je bila jedina jahta ovoliko udaljena od luke, na kraljevskoj distanci da joj sačuva privatnost.
Pružio sam joj ruku da se popne u čamac, i umalo me nije povukla u vodu. Bila je snažna kao tigrica i da je tad zarikala, meni bi to delovalo sasvim prirodno.
Pitao sam je li sigurna. „Veslaj“, kazala je.
Nije imala strpljenja za moj način veslanja, za nečujno sečenje vode, tehniku koju sam izbrusio, pa kad je uspela da navuče na sebe farmerke i džemper koje sam joj doneo, gurnula me je u stranu.
Pitao sam je postoji li mogućnost da je iko primetio da je ustala iz kreveta (mislio sam naravno na njenog ljubavnika, mada smo govorili o tome da često uzimaju susedne kabine jer on hrče). Kazala je da ne postoji. Pitao sam je postoji li šansa da je neki član obezbeđenja na noćnoj straži išta primetio. „Jadni glupan“, kazala je. „Spava. Proverila sam.“ Čak i po mesečini video sam da joj se obrazi rumene.
Odavno se odrekla kraljevskog obezbeđenja, plašeći se da je oni u najmanju ruku špijuniraju. Porodica njenog ljubavnika postavila je skupu, visokotehnološku opremu za nadzor, ali ona je slabo korišćena, što je bila srećna okolnost. Sigurnosne kamere na Ramzesu nikad nisu bile uključene jer je njen ljubavnik tako naredio, u slučaju da mu dođe da zaključa vrata, recimo, trpezarije i golica svoju princezu (ili neku njenu prethodnicu) na stolu ili na podu.
Naglo je ustala i čamac se zaljuljao. „Uradila sam to“, kazala je, i to toliko glasno da sam spontano kazao „pst“. Na to se nasmejala. Mora da su prošle godine i godine otkako joj je neko drugi sem njenog muža rekao da se stiša. „Možeš li da veruješ?“, kazala je. „Uradila sam to! Stvarno jesam.“
...
Iako nije radila vikendom, Lidija je volela da navrati subotom ujutru kad bi ljudi porodično došli da potraže novog ljubimca, pa se manje osoblja bavilo psima, treniralo ih i negovalo. Zaustavila se pred montažnim kancelarijama i otvorila vrata Rufusu da izađe i otrči ispred nje.
Sinoć joj je došao Karson, a onda je napravila pohovanu piletinu s kačkavaljem. Kad su oprali sudove, Karson reče: „Lepo je živeti sam. Ne moraš nikome da udovoljavaš.“
Čekala je.
„Ali zar nisi pomalo usamljena? Bar ponekad?“
Usamljenost je Lidiji bila dobro znana.
„Nikad ništa nije savršeno“, reče ona.
„Nemoj pogrešno da me shvatiš. Ne žalim se. Samo se pitam može li i drugačije. Palo mi je na pamet.“
„Nemoj sad tu da mi se raznežiš“, reče Lidija.
Postoji li išta o usamljenosti što ne zna? Iskušala ju je na sve moguće načine.
„Znaš da ne preti opasnost od toga.“ On se protrlja po vratu.
„Uh“, reče Lidija. „Laknulo mi je.“
„Ne nužno, ali čovek i u društvu može da bude usamljen“, reče Karson. „I ne mora da bude usamljen ako živi sam. Ali ako ne provodiš dovoljno vremena sa onima sa kojima to želiš, e tu može da postane teško.“
„Karsone“, reče Lidija, „zabavljamo se samo četiri meseca.“
Stvarno bi trebalo da okonča ovo dok se ne pretvori u gadnu zbrku. Već je kršila sopstvena pravila, puštala ga ponekad da prespava kod nje.
Monika Ali