- Ali videla si ga sutradan? - pitala je Vera ubeđeno.
Ana i Iva se zgledaše i, na veliko čuđenje svojih prijateljica, posle Anine uzbudljive i tužne priče, iznenada počeše da se smeju.
- Hej, pa šta je sad? - usprotivi se Jasna. - Pa zar ova priča nije tužno-romantična, zar nije priča o ljubavnoj noći posle uzbudljivog i opasnog dana?
- Naravno - odgovori Ana. - Ta nežna i strasna noć je zapravo bila predivna, i to crno more, i ta brda u daljini, i mladić kojeg ću zauvek pamtiti samo po mirisu i dodiru...
- Kako, nisi ga videla sutradan?! - iznenadi se Vera.
- Pa, i jesam i nisam...
Obe zaćutaše. Gledale su je u čudu i sa očekivanjem.
- Iva? - odustade Vera na kraju i okrenu se njoj. - Dakle, ako Ana neće da nam kaže, kaži nam bar ti - nećete nas valjda sada ostaviti bez kraja priče? Šta je sutradan bilo sa Stefanom iz Novog Sada?
Iva klimnu glavom prema drugarici i Ana reče:
- Dok smo se ljubeći se, zagrljeni, vraćali u kamp, osetila sam koliko je umoran ovaj neobični mladić koji je toga dana odlučio da postane naš heroj i spasilac, ali i moj neočekivani ljubavnik. Jedva se kretao pod mojom rukom, naslanjajući se čitavim telom na mene, i šapućući nešto što sam s teškom mukom razumela...
- Ali nešto si ipak razumela...? - pitala je Vera.
- Šaputao je divne nežne reči, i kako je ovo najneobičniji dan i najneobičnija noć u njegovom životu. Rekao je da bi, da je znao kako će se sve završiti, sam zapalio „taj prokleti požar” na tom brdu... I smejao se tome.
Rekao je da je to bio najudobniji šljunak na kojem je ležao, i najlepše osvetljena plaža na kojoj je ikada bio. Smejao se i tome.
A najviše se zabavljao kako će nam se sutra naši prijatelji sigurno smejati i kako će nam „dušu izvaditi” - jer smo krenuli da operemo majicu a završili zajedno, vodeći ljubav na plaži.
Naravno, i ja sam se smejala s njim. Ošamućenoj pod njegovom rukom, sve mi je odjednom bilo tako neobično lako i lepo. A bila sam i ja umorna, i pomalo van sebe zbog svega što se dogodilo.
- A najviše zbog onoga što se desilo na plaži - nasmeja se Iva vragolasto.
Ali Ana ne prihvati taj smeh, kao da su joj misli otišle dalje.
- Da, možda je to bilo u pitanju, i ceo taj dan, veče, noć... Da sam u svemu tome zaboravila nešto veoma važno. Zaboravila sam...
Ona zastade.- Zaboravila si da ujutru idete kući - dovrši Vera zagledajući se u nju.
A Ana klimnu glavom i pogleda prema Ivi. Ona je bila tamo. Ona je najbolje razumela težinu tih reči.
- I nisi ga više videla?! - iznenadi se Jasna. Ni ona nije skidala oči sa Ane.
- I jesam i nisam - odgovori ona.
- Kako to misliš - i jesi i nisi?
- Pa tako - reče Ana i pomilova svoju čašu. - Zapravo sam ga videla, još jednom, sutradan, ali...
Ona zaćuta za trenutak. More je i dalje šumilo iza njihovih leđa, uporno i naizgled ravnodušno, motreći na njih svojim nepreglednim plavim okom. Sumrak je poprimio svoje najlepše lice, obojio se svojim najnežnijim bojama.
Kako to može samo sumrak na moru.
Ana još jednom baci pogled preko ramena, da vidi more, da udahne sveže mirise koji su dopirali od njega. Bilo je vreme da još jednom proživi jutro posle te ljubavne noći, najneobičnije i u njenom životu.
- Kad smo se Stefan i ja te večeri posle plaže vratili u kamp zatekli smo sve na istom mestu kao kada smo ga napustili - nastavila je. - Svi su i dalje sedeli pored restorana, kod najvećeg šatora, u centralnom delu kampa.
Struja još nije došla, bio je i dalje mrak. Mada je moj spasilac i ljubavnik koji mi se oslanjao o ramena očekivao da će nam se društvo smejati, niko se nije ni obazreo na nas. Kao da je neki duh mraka i tišine ušao u njih ljudi su tiho razgovarali, čekajući. Nije bilo muzike, nigde se ništa nije čulo, atmosfera je bila neobično mirna - pogotovo u odnosu na brda u daljini koja su još svetlela od zaostalog plamena i žara.
Mladić koji me je voleo te noći jedva se uz moju pomoć dovukao do kampa. I sama sam osetila strašan umor - dan je bio duži od mnogo dana zajedno. Poljubio me je još jednom, samo mi dotakavši usne, i mrmljajući neko izvinjenje odvojio se od mog tela. I ja sam ga, naravno, pustila - šta sam drugo mogla. Među ljudima koji su sedeli u mraku potražila sam Ivu.
- Onda sam ja nju uzela u zagrljaj - nadoveza se Iva - i odvela je do šatora. Jedva se držala, ali nije prestajala da priča o njemu...
- A ti si me ućutkivala - nadoveza se Ana. - Htela sam odmah sve da ti ispričam, bila sam previše uzbuđena da ćutim!
- Ja sam se trudila da te smestim u vreću za spavanje, i da te nagovorim da se odmoriš, što sam i sebi želela... - pomirljivo odgovori Iva.
- Ne mogu da verujem da nama ovo nisi ispričala do sada! - bunila se Vera pogledajući Jasnu, kao da govori u ime obe. - Pa zar je moralo da prođe ovoliko vremena da bismo to saznale?
- Ah, neke stvari jednostavno ne možeš da ispričaš bez povoda - odgovori Ana. - Kako sam mogla da kažem: „Znaš ono kad sam vodila ljubav sa muškarcem kojeg nisam ni videla... ”
- Ali sigurno si ga videla - sutradan ujutru, zar ne?
- Tačno, ujutru? - nestrpljivo ih prekide Jasna. - Dakle, konačno, šta je bilo sledećeg jutra?
Ana ispi svoje piće do kraja. I njene prijateljice skoro su već ispraznile svoje čaše. Ona se nasloni leđima na svoj pleteni naslon i, gledajući u svaku ponaosob, i samo malo duže zadržavajući pogled na Ivi - „koja je bila tamo” - započe poslednji deo svoje priče:
- Jutro je svanulo neobično svetlo i sunčano, sasvim suprotno od protekle noći. Čim smo izašle iz šatora spazile smo svog prijatelja koji se nekoliko dana ranije ponudio da nas odveze do voza. Trebalo je preći dobar komad puta do stanice u Baru, morali smo da krenemo na vreme ako nismo hteli da zakasnimo. Mada, u tom trenutku, za mene to ne bi bila najgora stvar na svetu...
- Znala sam - reče Iva - da potajno to želiš, da ne želiš da odeš, ali nisam htela ništa da ti kažem...
Jasna i Vera se zgledaše. Uvek su se neštedimice mešale jedna drugoj u život, to je bio deo njihovog prijateljstva, i ovo je bilo nešto sasvim novo.
- Ne, ne, dobro si uradila! - reče međutim Ana. - Sve je bilo suviše neobično... I tog jutra...Nisam tačno znala koji je njegov šator, a nisam imala ni koga da pitam - posle teškog dana i noći punih iskušenja, kamp je spavao dubokim snom. Što smo brže mogle sklopile smo svoj mali šator i, hodajući polako kroz tu tišinu, sa rancima na leđima i šatorom koji smo Iva i ja nosile zajedno, krenule ka izlazu. Osetila sam neku neobičnu tugu - želela sam da ga vidim...
- Pa naravno - zaključi Jasna.
- Odjednom sam spazila to tamnoplavo šatorsko krilo nedaleko od izlaza, i mali automobil sa oznakama „NS”. I četvoricu mladića u vrećama za spavanje zatvorenim do grla. Spavali su.
- Znači, ipak si ga videla? - skoro uglas upitaše prijateljice.
- Jesam, sigurno, on je bio jedan od njih. Ali dok smo prolazile pored njihovih ispruženih, usnulih tela, ja sam ih pomno posmatrala tražeći među njima onog koga sam ljubila... Bili su skoro iste visine, sva četvorica, i tako slični u svojim vrećama...
- O, Ana!
- I kad smo izašle iz kampa - umeša se Iva - ulazeći u auto koji će nas zauvek odvesti daleko od tog mesta koje nam je donelo toliko uzbuđenja, Ana se okrenula prema meni sva bleda i tužna. Nisam odmah shvatila zašto...
A Ana samo nemoćno raširi ruke i, pogledavši zamišljeno prema moru, tiho reče:
- Bio je jedan od njih, ali ja... nisam znala koji.
- Dakle, ovo je zaista priča! - progovori Vera posle nekoliko minuta koje su provele u tišini.
- I stvarno - reče Jasna sasvim spustivši glas - i videla si ga, a i nisi...
Čaše su im bile prazne. Iva podiže ruku i pozva mladog kelnera da im donese novu turu pića.
- Onda ste se vratile u Beograd... - zaključi Vera.
- Morale smo da se vratimo, naše letovanje je bilo završeno - odgovori Iva.
- Na putu do voza u Baru prošli smo kroz sasvim opustošeni pejzaž morske obale - nastavi Ana. - Ponegde se još dimilo, gar se uvlačio svugde... Još smo bili u opasnosti i naš drug je vozio sa utrostručenom pažnjom. Bile smo i uplašene, i uzbuđene stvarima koje smo videle, a pred njim svakako nismo mogle da razgovaramo o onome što se dogodilo prethodne noći.
- Tako da smo uspele da progovorimo tek kad smo stigle na stanicu, zapravo tek kada smo ušle u voz jer smo zamalo zakasnile - dopuni je Iva.
- Da, i onda sam ti pokazala ono što sam sakrila od tebe - okrenu joj se Ana.
- Sakrila? Od Ive? - iznenadi se Jasna.
- Ah, videla sam da nešto stiska u zagrljaj - reče Iva. - Ali nisam imala priliku da je zamolim da mi pokaže. Bilo je nešto neobično, kao neki zavežljaj, tkanina...
- Majica.
- Dok smo prolazile pored mladića u vrećama za spavanje, ugledala sam je nemarno prebačenu preko ograde - tu belu majicu garavu i iscepanu, sa konačnim tragovima onoga što se zaista dogodilo prošlog dana u brdima koja su gorela...
- Uzela si je? - iznenadi se Vera.
- Nisam mogla da odolim, samo sam pružila ruku... I mada nisam znala koji je on, znala sam da je ta majica njegova.
Dok je more šumilo iza njenih leđa, Ana još samo reče:
- Imam je i dan-danas, čuvam je skrivenu, kao što sam skrivenu čuvala i ovu priču.
U sumrak, na obali mora, u kafeu u koji su gosti polako počeli da ulaze, one su sedele dotičući svoje čaše sa pićem. Jasna svoje crno vino, Vera koktel od nane, Iva svoj martini. A Ana, zabacivši svoju lepu crvenkastu kosu, pomilova veliku ledenu kriglu zamagljenu od hladnoće, i nasmeja se ponovo vesela.
- Eto, sada i to znate - reče. - U pravu si, Vera, za razgovor - to je jedini način da saznamo sve jedne o drugima...
- Ono što ja sada znam - odgovori Vera - jeste da ne smemo da te puštamo samu u slučaju požara...
Sve četiri namejaše se uglas tako da se mladi kelner za šankom trže. Pružajući vrat, osmatrao je stanje njihovih čaša, ne znajući da njihova noć na obali mora tek počinje.
Jer, onda Vera upita:
- A ti, Jasna, imaš li ti neku „mračnu tajnu”, neku skrivenu priču koju nam nisi ispričala? Ili bar koju ne znamo sve tri?
Jasna zvučno spusti svoju visoku vinsku čašu na staklenu površinu pletenog stočića. Zamišljeno pogleda prema moru koje je postajalo sve tamnije.
- Pa, u stvari... - reče polako. - U poslednje vreme razmišljam o nečemu što mi tada nije izgledalo toliko važno, ali sada, posle toliko vremena, kad me mnogo stvari svakodnevno podseća na to mesto - zapravo sam se setila...
- Da li je bilo na moru? - upita Iva pokazujući glavom prema vodi.
- Naravno - odgovori Jasna, ali onda zastade. - U stvari, desilo se u gradu, ali u gradu na moru...
- Pa, pričaj! - umeša se Vera. - U kom gradu, na kom moru?
A Jasna s tajanstvenim osmehom odgovori:
- Na Mramornom.
Andrea Marok