Jovana i Eva krenule su vozom u posetu drugarici. Već na polaznom peronu Evinu pažnju zaokupio je nepoznati mladić koji je ušao u njihov kupe. I mada se tome ni najmanje nije nadala, i mada je Jovana odmah osetila neočekivani otpor prema njemu, njegove zelene oči zaustavile su se na Evi.
Kao što je voz jurio kroz polja noseći ih na jug, tako su i Evine misli posle pogleda koji joj je uputio nepoznati mladić na vratima kupea, poletele kao ptice. I snažan osećaj privlačnosti i uzbuđenja zagospodario je njenom dušom, ne trpeći pogovora. Jedva se smirivala na svom sedištu, za razliku od Jovane koja je sedela kao prikovana, neprestano ispod trepavica motreći na nju, kao obuzeta nekim tamnim predosećajem.
Eva je sva treperila, pričajući i smejući se, ubacujući se stalno u razgovor ma ko da ga je vodio, kao gonjena nekom nesavladivom silom. Svojim tamnim očima blistala je prema mladiću u uglu, sasvim nemoćna da sakrije uzbuđenje.
Ali on je i dalje sedeo mirno. Spustio je, doduše, svoje novine, ali je nastavio da odsutno gleda kroz prozor, kao da je tamo u sada već sumrakom obavijenom predelu našao nešto neobično zanimljivo. Tako da je Jovanin budni pogled, kako je vreme prolazilo na tom dugom putu, polako počeo da gubi svoju oštrinu i ona je i sama na kraju počela da se prepušta opštem dobrom raspoloženju u kupeu.
***
Negde na pola tog dugog puta, dve stanice pre nego što je trebalo da njihovi prijatelji siđu sa voza, u kupe je ušao omalen proćelav čovek, kao izašao iz neke ruske pripovetke, u dugačkom tamnoplavom letnjem mantilu koji je samo još podvlačio njegov neobični izgled. Zatekavši putnike u kupeu u veselom raspoloženju (osim ćutljivog mladića u uglu), ovaj simpatični čovečuljak odmah se ubacio u razgovor.
- Eto, da vam se predstavim, ja sam čovek sa najpametnijim prezimenom na svetu... - rekao je samozadovoljno. - Prezivam se Ćirić, što znači da mi se prezime isto čita i spreda i od pozadi!
Veseo smeh njegovih mladih saputnika očigledno mu je prijao. Mladić u uglu odvoji pogled od tamne prirode pored koje su prolazili i lako se nasmeši u njegovom pravcu.
- Tačno je tako, moj mladiću! - obrati mu se čovek. - Čovek mora da ima pametno prezime, to je veoma važno u životu! A inače sam i pesnik...
Kroz opšti smeh i graju, povisivši glas, maleni čovek poče da govori sopstvene stihove, deklamujući i rimujući, i ponosno se klanjajući na njihov aplauz.
- Ih, još kad bih imao nešto da popijem... - potuži se gospodin Ćirić. - Grlo mi je suvo.
Eva spontano baci pogled prema svom rancu u kojem je, svečano zapakovana, ležala flaša finog crnog vina koje su ponele kao poklon za prvu posetu drugarici. Ali Jovana, i dalje kao da joj čita misli, smesta odmahnu glavom. A gospodin Ćirić nastavi da recituje i da ih zabavlja.
Kada su dvojica njihovih prijatelja izašla u svom gradu, uz burne pozdrave gospodina Ćirića i brojne poljupce kroz vazduh, Jovana i Eva ostadoše u kupeu sa veselim pesnikom i mladićem u uglu. Mrak se već gusto nahvatao na bogate predele kraj kojih su prolazili, vreme je prolazilo a oni su još putovali. Gospodin Ćirić ispričao im je svoj život, tražeći da mu i one govore o sebi, i zaista, saznao je tada mnogo o njihovom dugogodišnjem prijateljstvu, studentskom životu, roditeljima, prijateljima, i drugarici kod koje idu.
Tako je to sve sada znao i mladić u uglu.
***
Međutim, opuštena atmosfera i nekoliko puta ponovljena želja njihovog novog prijatelja u tamnoplavom mantilu učinili su tada da je Eva ipak u jednom trenutku, sada i sa Jovaninim konačnim pristankom, izvukla iz ranca buteljku finog vina i ponudila ga gospodinu Ćiriću. On je spremno izvukao plastične čaše iz svoje torbe "koju nosi na pecanje" i iznenadna zabava mogla je da počne.
Eva nije smela ni da pogleda preko puta, u zelene oči mladića, i Jovana je to videla. Ali nije mogla da je spreči da nervozno nadušak popije čašu vina iz plastične čaše.
- Čekaj, Eva... - zaustavila ju je. - Trebalo bi prvo da pojedeš sendvič, znaš da nismo ništa jele...
Sendvič! Eva je pogleda bespomoćno. Onaj sendvič koji je obećala da će kupiti pošto zauzme mesta u vozu... Jovana samo rezignirano odmahnu rukom i gospodinu Ćiriću nasu još jedno piće.
U kupeu je već odavno svetlo bilo upaljeno i ostalo im je još oko sat vremena do cilja kada je voz stao na jarko osvetljenoj stanici jednog većeg grada. Mladić u uglu naže se prema prozoru i za trenutak ustade. Izgledalo je kao da razmišlja gde je, ili kao da je pogrešio voz. Ali ne upita nikog ništa i, zastavši za trenutak, polako se vrati na svoje mesto u uglu.
***
Kada je Eva kasnije pokušavala da se seti tog trenutka, morala je sebi da prizna da ne zna kada je to tačno osetila. Prethodna probdevena noć, prepodne u žurbi, prazan želudac i uzbuđenje od kojeg je sasvim zaboravila na hranu, a onda cigarete i vino... Okrenuvši se drugarici i lako joj se oslanjajući na rame, šapnu joj na uho:
- Nije mi dobro...
Jovana je pogleda zabrinuto.
- Ovo vino... Sama sam kriva - pravdala se Eva. - Nije trebalo da ga nudim.
- Ma kakvi! - odgovori Jovana mirno. - Zar da to uskratiš gospodinu Ćiriću?!
I one se pogledaše u oči, sasvim izbliza, i Eva se i pored sve muke nasmeja zajedno sa dragom drugaricom.
Ali i dalje joj je bilo zlo. Njihanje voza koje do tada nije ni osetila, sada joj postade tako neprijatno da joj se zavrtelo u glavi. Vazduh kupea odjednom joj se učinio sasvim nepodnošljiv.
- Izaći ću malo u hodnik, tamo je otvoren prozor - rekla je Jovani. - Samo malo da udahnem vazduh...
Gledajući pravo pred sebe, koncentrisana da se izvuče iz kupea, prošla je pored gospodina Ćirića koji se bučno nudio da joj pravi društvo. Ali ona i njemu i Jovani odmahnu rukom odbijajući pomoć i izađe u polumrak hodnika. Tamo, pored otvorenog prozora, kao da je bilo još bučnije a predeli kraj voza kao da su još brže jurili. Gotovo sasvim prazan, voz je ubrzavao nadomak poslednje stanice, njihovog krajnjeg odredišta.
***
Stajala je tako nekoliko trenutaka, pokušavajući da vidi tamnoplavo nebo koje je prekrivalo mračni predeo. Držala se grčevito za ivicu prozora, dišući duboko, savlađujući osećaj neprijatnosti koji ju je čitavu obuzimao. Naslonila se nemoćno na stakleni zid prema kupeu i zatvorila oči.
- Dobro si? - začula je glas pored sebe. - Mogu li da ti pomognem?
Ovo je bila prva cela rečenica koju je čula od njega, posle pitanja "ima li mesta u tvom kupeu". Imao je dubok, melodičan glas, mek kao njegovi pokreti. Taj glas zaista je zvučao kao da se nudi, kao što su reči nudile pomoć. Govorio je sasvim blizu njenog uha.
- Hvala, biću dobro - odgovorila je, a nije ni sama znala šta govori. Jer to nikako nije bilo istina.
- Bila si tako bleda tamo u kupeu... - rekao je naginjući se prema njoj.
A ona je polako postajala svesna da su sami u mračnom hodniku, na uskom prostoru između prozora i zida i da, udišući vazduh koji struji od prozora, duboko udiše i neki blagi ali pomalo opori muški parfem.
- Ne, ne... - odmahnula je glavom. - Hvala...
Videla je samu sebe bledu pod slabim svetlom sijalice u kupeu, pod kojim ni najlepše lice ne izgleda lepo, i odjednom se zastidela sopstvenog izgleda. Da se bar pažljivije doterala kad su krenule, da se bar malo našminkala... Ali krenule su na dug put vozom, da nisu slučajno naišle na društvo verovatno bi, onako umorne, pola puta i prespavale.
A dok se nepoznati mladić onako visok saginjao ka njoj, uprkos muci koju je osećala, gorko je zažalila i za svojim lepim sandalama sa visokom potpeticom koje je spakovala u ranac, umesto da ih obuje - na ovaj za nju iznenada tako važan put.
I nije, zaista, u tom trenutku razmišljala o ljubavi na prvi pogled. Ni o tome šta bi to moglo da znači za nju. Niti o Jovaninim rečima da "takav tip ne donosi sreću". Nije razmišljala ni o čemu osim o tome da će se, bude li provela još samo trenutak ovako sama sa tim nepoznatim muškarcem koji se nežno naginje nad nju, bude li ga samo dotakla - sigurno onesvešćena srušiti na prljavi pod uskog hodnika u vozu koji juri. A to bi bilo gore od svega.
- Ako ti je zlo, da ti donesem čašu vode? - pitao je.
- Ne, hvala, zaista je sve u redu - ubrzala je, i da bi mu dokazala da je dobro, uspravila se i hrabro ga pogledala u lice.
Ono što je uspela da vidi kradeći trenutke njegove nepažnje i proučavajući ga dok je sedeo u uglu kupea nije bilo ništa - nije bilo ni delić od onoga što je videla sada. Imao je lepo izduženo lice tamnog tena, i crnu ravnu poludugu kosu začešljanu unatrag. Visoko čelo još je isticalo jasno zelenilo njegovih očiju. A pune usne govorile su tiho.
- Ne izgledaš dobro - rekao joj je sasvim prirodno, kao što bi joj sigurno izrekao i najlepši kompliment. I zaista, u njegovom glasu nije bilo ničega što bi potvrdilo njegove reči. Samo čista briga, kada je dodao: - Plašim se da ćeš se onesvestiti...
Da, i ona se plašila da će se onesvestiti, ali od njegove blizine.
- Dobro mi je, molim te vrati se u kupe - odgovorila je trudeći se da joj glas bude što odlučniji. Nije pokazivao ni najmanju nameru da je posluša. - Vrati se u kupe, molim te - ponovila je i odmakla se malo od njega.
- Ne. Hoću da budem pored tebe. Sa tobom.
Nekoliko trenutaka posmatrali su se bez reči. Nije znala šta da kaže, šta da misli. Ko je bio ovaj mladić? Šta je tražio na njenom putu? Odakle tolika briga od potpunog stranca? I šta hoće od nje? Od trenutka kada ga je ugledala sanjala je o tome da joj se obrati, ali ove reči zazvučaše tako neobično i iznenadno da se grčevito uhvatila za ivicu prozora.
- Molim te - rekla je duboko udišući. - Molim te, idi.
I čak pruži ruku i blago ga odgurnu prema kupeu.
Stajao je još nekoliko trenutaka kao da želi da se uveri u ono što je izgovorila. I pošto nije više ništa rekla polako se okrenuo i, svojim mekim korakom koji ju je tako očarao još na polaznom peronu železničke stanice, vratio se Jovani i gospodinu Ćiriću.
Andrea Marok