U Beogradu postoji veliki broj unutrašnjih dvorišta, prolaza i slobodnih površina između zgrada koje bi, kada bi se koristile u punom kapacitetu, predstavljale mnogo malih oaza u kojima bi građani mogli da uživaju. Ali, da li one mogu zaista da postanu omiljena mesta za opuštanje i druženje građana i dečiju igru?

Ivan Rašković, profesor beogradskog Arhitektonskog fakulteta i bivši predsednik udruženja "Društva arhitekata Beograda", smatra da ovi prostori predstavljuju veliki potencijal za srpsku prestonicu, ali ono što nedostaje su plan, vizija i, naravno, novac, piše Tanjug 14. aprila 2014. godine.

Budući da gradske uprave i država nemaju mogućnosti da finansiraju ovakav plan, kao jedino rešenje preostaje dobra volja građana, koji imaju podeljena mišljenja o tome.

"Mi smo društvo pojedinaca i individualaca i vrlo često više cenimo sebe, nego zajednički napor" - smatra Rašković, ali dodaje da moguća rešenja možda i ne zahtevaju novac.

"Zamislite kako bi ovaj grad i ova zemlja postali čisti bez otpadaka, to je ne košta ništa, samo je potrebno da ljudi prestaju da bacaju. Ali ljudi ne prestaju da bacaju. To može da se izmeni veoma brzo, ali se ne menja, zato što je manjina spremna da sarađuje" - ističe Rašković.

Žaklina Gligorijević, arhitekta i urbanista Urbanističkog zavoda, ističe da u propisima Urbanističkog zavoda ne postoji jasno pravilo ko je zadužen za održavanje ovakvih površina, ali i da niko građane ne može obavezati na to, jer se radi isključivo o odnosu čoveka prema svojoj okolini.

Ona se složila sa arhitektom Raškovićem da su građani nezainteresovani za oplemenjivanje životnog prostora, bilo da je razlog nedostatak novca, svakodnevne obaveze ili odustajanje kada se suoče sa negativnim primerima.

Nezainteresovanost građana možda potiče iz mešavine stilova, koje u Beogradu preovlađuju. Kada bi se odnos ljudi prema stilovima arhitekture promenio i kada bismo je doživljavali na drugi način, možda bi sve bilo drugačije, možda bi novac bio poslednja stavka na koju bismo obraćali pažnju.

Ivan Rašković je, kada je reč o novčanoj situaciji građana, izneo vrlo jasan stav o kojem bi svi trebalo da razmislimo:

"Mi baštinimo i deo orijentalne tradicije koja je fascinantna, ali tu se ne radi o siromaštvu, već o pristupu životu" - zaključuje Rašković, dodajući da, na žalost, udobnost i interes kod nas najčešće ostaju na pragu sopstvene kuće.