Ovo je priča o jednoj izuzetnoj ženi, ženi vrednoj svakog muškog pogleda, uzdaha u vreme 50-tih godina XX veka. Ovo je priča o ženi izuzetnih vrlina, dobrote, ženi koja je mnogima uzor, ženi, spoljašnje, a pre svega unutrašnje lepote, ženi koju je muka zadesila onda kada je trebalo da joj bude najlepše...

Prve bore je dobila tada, pre tačno 50 godina kada je čula  vest "Vaš sin se ne može izlečiti, može živeti dugo, ali nažalost mentalno ne može biti u potpunosti razvijen.." Mrak, tuga, razočaranje, bes... Doktor koji je mogao sve, ali nije uradio ništa. Mogao je, samo je očekivao, ko zna, možda pare. A samo je trebao dati inekciju.

Tužno, nesreća jedne porodice leži upravo tu, dajući svoje dete u ustanovu dece sa posebnim potrebama.

Upkos svemu, izdigla se iz mentalnog ništavila, rodila uključujući njega još i tri  prelepe ćerke, sada odrasle, ispunjene, sa punom kućom dece i unućiča.

Mogla je da ima sve, udala se i ne tako bogato, ali je imala bezgraničnu podršku i ljubav svog supruga, koji nažalost danas nije sa nama. Bezbroj radnih sati na njivi po najvećem žaropeku da svojoj deci obezbedi hleb. Nije marila za izgled, bore su počele da obuhvataju svaki milimetar njenog lica, svaka bora je svaka njena suza, njena bol, njena nesreća. Nikada nije imala mnogo, ali i to malo je pružala svima koji je okružuju. Ne postoji Ciganče koje nije srela, a kojem nije dala da jede.

Njeno srce je ogromno, ona voli sve ljude ovoga sveta, ona voli život, ona voli svoju decu. Nema osobe koja nju blago nije pogledala, osmehnula i time joj pružila podršku u teškim trenucima. Sada ima i manje nego pre.

Pre dve godine, ulazim u njenu kuću, ona me dočekuje, ne kao i uvek, na vratima, sa osmehom, već na hladnom podu njene sobe, sitna, sklupčana... Ko zna koliko je ležala tamo. Plače. Duša mi se cepa, kida na komade.. Plačem i ja još glasnije.. Čime je to zaslužila!??? Čime je zaslužila da joj kuk bude slomljen!?? Dobrotom??  Po prvi put sam pomislila "Bože ima li te!?"  I sada te molim, skoro dve godine od tada – Pomozi joj da opet stane na svoje noge, noge koje će je odvesti kod svog sina, kojeg nije videla dve pune godine, kod sina koji je non stop zove, traži je, iako je bolestan.

Bako moja mila i draga, moj uzoru, moje sve, za tebe bih dala sve, izgubila sve, za jedan tvoj osmeh bih i svoj život dala, volim te i gledam kao majku, ti si oličenje žene. Tvoje tople reči i tvoji saveti me vode kroz život.

Sada i ja tebi šapatom kažem, kao uvek i ti meni: Volim te najviše na svetu...

Ovo pismo je moje hvala tebi što postojiš....

Mojoj baki Raki, izuzetnoj ženi, od sveg srca njena Milica (Perović)

Ovo je priča koju je Lisa izabrala kao jednu od najinspirativnijih na konkursu "Stari nisu stvari", organizovanom krajem 2013. godine.