Insulin je jedan od „centralnih“ hormona koji, u delovanju sa ostalim hormonima kontroliše metaboličke i mnoge fiziološke procese u organizmu. Ako ga nema dovoljno dobija se šećerna bolest, ako ga ima previše javlja se hiperinsulinemija (povećan nivo insulina).

Iako ga većinom prepoznaju kao glavnog krivca za nastanak dijabetesa, insulin se smatra najodgovornijim i za pojavu gojaznosti, raznih oblika kancera, Alchajmerove bolesti, osteoporoze, policističnih jajnika, poremećaja imuniteta.

- Insulin zovemo master ili glavni hormon, jer deluje generalno na sve ćelije organizma i većinu endokrinih i metaboličkih procesa. To je recimo glavni hormon koji deluje na mozak i reguliše moždane funkcije, zato što mozak ne koristi masti i proteine za metabolizam već isključivo šećere - kaže profesor dr Mirsanda Stanić, molekularni biolog i ginekolog akušer, konsultant u „Belmedik“ bolnici.

Kako insulin postaje „zao gospodar“ u organizmu?

- Insulin se luči u pankreasu celog života, a koliko će se lučiti insulina zavisi od toga koliko ima šećera u krvi: ako ima više šećera onda će se lučiti više insulina i obrnuto. Glavna funkcija insulina je da „ugura“ šećer u ćelije, gde će se on metabolisati, pretvoriti u energiju, i od čega zavise funkcije svih organa i tkiva. Ako se pređe gornja granica ili insulin padne ispod donje, on postaje štetan.

Šta se dešava u organizmu kad insulin preuzme ulogu „neprijatelja“?

- Insulin je veoma korozivan kao i većina hormona, jer prolazeći kroz krvne sudove oštećuje endotel, najfiniji sloj koji iznutra oblaže sudove, kako mehanički tako i izazivajući svojim mehanizmima zapaljenjske procese. U zavisnosti kolika je njegova koncentracija i koliko dugo se zadržava u krvnim sudovima, toliko će štete i napraviti. Što je manja fiziološka doza insulina u krvi i što ga kraće ima u povišenim fiziološkim granicama, to je bolje. Previsoka koncentracija insulina, odnosno hiperinsulinemija, najbolji je pokazatelj predstojećeg srčanog udara, mnogo bolji od svih ostalih parametara, posebno kod mlađih osoba.

Može li da se kontroliše nivo insulina i kako?

- Možemo, ako obratimo pažnju na to koliko jedemo. Insulin se različito luči za vreme obroka. U vreme obroka vrednosti šećera i insulina rastu do gornje granice normale. Ali, ono što nije normalno je to što je savremeni čovek 24 sata dnevno izložen povišenom šećeru i insulinu: između obroka pije sok, gricka slatkiš, jede voće, pije kafu, što znači da je insulin stalno povišen u krvi. Osobi sa normalnom insulinemijom nisu potrebna više od dva obroka dnevno, između kojih ne treba da uzima apsolutno ništa.

Kako insulin deluje na krvne sudove u mozgu? 

Dugotrajana nelečena šećerna bolest ubrzano oštećuje i uništava krvne sudove. Poremećaj ovih krvnih sudova kod šećerne bolesti dovodi do paradoksalne situacije: visok nivo šećera i insulina u cirkulaciji, a malo toga se propušta u mozak, koji troši 60 odsto šećera u krvi. Zbog nedostatka šećera dolazi do degenerativnih bolesti mozga i nerava, pa se tako objašnjava nastanak Alchajmerove, Parkinsonove bolesti i drugih degenerativnih neuroloških bolesti. Ovaj tip šećerne bolesti danas se naziva šećerna bolest tipa tri. Leči se davanjem insulina, estrogena i nekih drugih lekova.

Da li samo nivo šećera zavisi od toga kako će se insulin ponašati?

- Vrednosti insulina zavise od unutrašnjih i spoljašnjih faktora. Lučenje insulina je zadato genetskim putem. Na površini ćelija nalaze se „prijemnici“ za insulin, od kojih zavisi kako će ćelija odreagovati na prisustvo šećera u krvi. Broj i kvalitet receptora takođe je genetski definisan. Ukoliko nema dovoljno insulinskih receptora ćelija će slabo propuštati šećer i onda govorimo o rezistenciji na šećer. Gojaznost, stil života, fizičko kretanje, konstitucija, pol, uzimanje određenih lekova određuju lučenje insulina.

Kliknite OVDE da pročitate nastavak teksta!

PageBreak

Može li nivo insulina da zavisi od genetskih predispozicija?

- Kod šećerne bolesti tipa dva nasleđuje se predispozicija za ovu bolest. Geni za insulin nalaze se u „boksu“, segmentu DNK molekula pored kojih se nalaze i neki geni za seksualne hormone, za kancerogenezu, visok pritisak. Interesantno je da se oni nasleđuju zajedno sa jednog od roditelja na potomstvo. Jedna od karakteristika gena je da ako se aktivira jedan gen direktno, ostali u boksu takođe će se aktivirati.

Kako se aktivira gen za insulin?

- Ako osoba pojede obrok ili šećer, raste nivo šećera u krvi koji aktivira receptore na površini ćelije. Insulinski receptori aktiviraju gene da proizvode insulin koji se otputa u cirkulaciju i „unoseći“ šećer u ćelije smanjuju koncentraciju šećera. Takođe, pojačano lučenje seksualnog hormona estrogena pojačava lučenje insulina. I drugi hormoni poput progesterona, steroidnih hormona, tireoidnih hormona utiču na lučenje insulina.

A kako to uopšte deluje na nastanak bolesti?

- Povećana kancerogeneza, visok pritisak češći su kod osoba kod kojih se češće aktiviraju geni za insulin. U zavisnosti od toga da li osoba ima prekomernu težinu, kakav je metabolizam, kakav je hormonalni status, češće će se aktivirati geni za insulin, ali i ostali geni koji se nasleđuju u paketu sa genom za insulin. Gojaznost, tako ima nekoliko biohemijskih mehanizama za podupiranje stvaranja malignih ćelija. Nedostatak ili višak insulina utiču na stvaranje kostiju, metabolizam reproduktivnih organa, imunološki status, krvne sudove, brzinu starenja i gubitka mnogih funkcija u organizmu.

Da li postoje neki vidljivi znaci koji ukazuju na povišen insulin?

- Kod mlađih osoba najuočljiviji su znaci: nagla i intenzivna glad, nervoza zbog gladi, osoba ne može da se ugoji. Kod starijih osoba, to je već poznato, lagano gojenje, posebno oko struka, koje nastaje u srednjim godinama iako se ne unosi više hrane, a fizičke aktivnosti ostaju iste. Obično ljudi koji su jako debeli ili mršavi imaju povišen nivo insulina. Ljudi stariji od 45, 50 godina gotovo redovno imaju neku vrstu rezistencije na insulin, pa zbog toga i povišen šećer i insulin.

Da li insulin u sadejstvu sa polnim hormonima izaziva bolest?

- Dejstvo insulina na reproduktivne organe je složeno. Poremećaj lučenja insulina zbog rezistencije ćelija na unos šećera izaziva metaboličke promene na ćelijama jajnika. Zbog toga se estrogen luči na nenormalan način i izaziva bolest koju zovemo policistični jajnici ili PCO sindrom, koji je drugi po redu uzrok steriliteta. Važno je upozoriti pacijente da je sindrom policističnih jajnika metabolička i endokrinološka bolest i da se ne leči operativno već lekovima, i to vrlo uspešno.

U kojoj meri je gojaznost faktor za „insulinske“ bolesti?

- Debljina je najčešće praćena hiperinsulinemijom, jer ko mnogo jede ima stalno visoke i šećer i insulin. Debljina utiče i na kancerogenezu samu po sebi svojim mnogobrojnim mehanizmima. Kod gojazne osobe, organizam se ponaša kao da ima dijabetes tip dva. Zato ima poremećaj metabolizma, što dovodi do veće debljine, a to do još većeg poremećaja metabolizma. To je začaran krug. Masne ćelije kad se jednom stvore nikad ne nestaju. Mogu da budu bez masti, ali su tu. Zato osobe koje su jednom bile debele, uvek imaju sklonost da se ponovo ugoje i lakše postižu veliku telesnu težinu. Zato je veoma važno da se mala deca ne goje, deca treba da budu na granici normalnog, bolje i mršavija, jer od toga zavisi kako će se organizam ponašati do kraja života.

Koji dodatni faktori mogu da „otkriju“ postojanje insulinsk erezistencije?

- Prosečno svaka treća osoba može da razvije insulinsku rezistenciju već do pedesete godine starosti. Najbolje je faktore metaboličke bolesti definisati na osnovu prisustva najmanje dve od četiri navedene vrednosti u krvi: trigliceridi u krvi viši od 150 mg/dl, HDL holesterol u krvi manji od 40mg/dl, krvni pritisak viši od 130/85, i šećer u krvi viši od 110 mg/dl.

Tekst: M. Vasiljević

Izvor: Novosti