- Lepi jova je kod nas poznat kao „cvet za senku“, jer najbolje uspeva na mestima gde sunce nije prejako.
- Rasad lepog jove obično se sadi u maju, kada prođe opasnost od mraza.
- Zemlja treba da bude rastresita i bogata humusom, a zalivanje redovno – naročito leti, kada se zemlja brzo suši.
Impatiens, kod nas poznat kao lepi jova, u svetu je jedna od najrasprostranjenijih ukrasnih biljaka. Njegova posebnost je u tome što donosi boju i život u senovite vrtove, gde druge cvetnice teško uspevaju.
U Americi se često koristi naziv Touch me not (a kod nas „nedirak“), zbog karakterističnog semena koje „puca“ kada sazri. Latinski naziv Impatiens potiče od reči za „nestrpljiv“, upravo zbog tog osobenog načina rasipanja semena.
Rod obuhvata više od hiljadu vrsta, a najpoznatije su Impatiens walleriana i hibridi iz grupe New Guinea. Njihovi cvetovi dolaze u širokom spektru boja – od bele i roze, preko narandžaste i crvene, pa sve do ljubičaste. Biljka je nežna, sočna, visine od 30 do 60 centimetara, i voli polusenovita mesta sa vlažnom, ali dobro dreniranom zemljom. Cveta od kasnog proleća do prvih mrazeva, pa je idealna za balkone i bašte koje traže dugotrajnu dekoraciju.
Impatiens je simbol jednostavne lepote i pouzdanosti. Njegova popularnost u hortikulturi leži u tome što zahteva minimalnu negu, a zauzvrat daje obilje cvetova. Redovno zalivanje i povremeno prihranjivanje dovoljni su da biljka izgleda bujno i zdravo. U toplijim klimama može opstati i kao višegodišnja, dok se kod nas uglavnom gaji kao jednogodišnja.
Zanimljivo je da se u Himalajima 2003. godine otkrila retka vrsta Impatiens namchabarwensis, poznata po plavim cvetovima. Ona je izazvala veliko interesovanje među kolekcionarima i pokazala koliko je ovaj rod raznovrstan.
Danas postoje i brojne hibridne serije koje donose nove oblike i boje, pa Impatiens ostaje biljka koja se stalno iznova otkriva.
Rasad se sadi pažljivo, jer je to trenutak kada mlada biljka prelazi iz zaštićenih uslova u baštu ili saksiju. Najvažnije je da zemlja bude rastresita i vlažna, a da koren ne bude oštećen.
Prvo se pripremi zemljište – dobro se usitni i obogati kompostom ili humusom. Zatim se napravi rupa nešto veća od korena rasada. Rasad se pažljivo vadi iz posude ili leje, najbolje uz pomoć male lopatice, tako da se zemlja oko korena ne raspadne. Biljka se stavlja u rupu, koren se prekriva zemljom i lagano pritisne da se učvrsti. Nakon toga se zalije mlakom vodom, da se zemlja slegne i koren dobije vlagu.