Muzika izražava ono što se ne može reći, a o čemu je nemoguće ćutati, rekao je Viktor Igo.

Upravo tako - njegova muzika priča sama za sebe, emituje energiju i tera telo da se pokrene. Iako mlad, ima diplome muzičke akademije u Parizu i master studija u Slovačkoj, kao i četiri titule svetskog prvaka. Sve to govori da je njegovo umeće cenjeno u svetu, pa s razlogom nosi titulu maestro harmonike. Reč je o  Petru Mariću iz Beograda, inače potomku naše poznate naučnice Mileve Marić Ajnštajn. Zanimalo nas je kako se dogodila ta velika ljubav prema ovom instrumentu?

- Zaljubljenosti u harmoniku prethodila je zaljubljenost u muziku i osećaj koji ona stvara. Pri pomisli da postoji nešto što možemo svugde poneti sa sobom i što s prvim tonovima može usrećiti i vas i ljude oko vas - nema umetnika koji to ne bi poželeo… Imao sam sreću da od početka učim od odličnog profesora Aleksandra Nikolića, koji mi je mnogo pomogao i s kojim i danas rado delim pozornice širom sveta. Mnogo je kockica koje moraju da se sklope da bi jedan muzičar dospeo do vrha, ali jedna od najvažnijih je stabilnost koja potiče iz dobre porodične atmosfere - kaže Petar.

PROČITAJTE JOŠ: NEBOJŠA MILOVANOVIĆ OTKRIVA: kako izgleda vreme modernih boema

Četiri titule prvaka sveta u harmonici zauzimaju najviše mesto u njegovoj biografiji, a koliko ih je bilo teško osvojiti, teško da možemo i zamisliti.

- U harmonikaškom svetu takmičenja takođe postoji neka vrsta grend slema kao u tenisu, a ja sam jedini takmičar u istoriji Svetskog kupa koji je uspeo da pobedi u četiri različite kategorije. Koliko je truda za to potrebno, znamo samo ja i moji najbliži, koji su bili uz mene dok sam se pripremao. Drugu decu roditelji su terali da sviraju, a mene su moji terali da se odmorim od vežbanja, u strahu za moje zdravlje. Moji školski drugovi već su znali kako nema svrhe da me zovu radi izlazaka i druženja jer sam vežbao i po 15 sati dnevno. Imao sam svoj cilj, koji sam na kraju uspeo da ostvarim. Naravno da to sve danas nosi odgovornost za buduće nastupe. Stekao sam određenu reputaciju, pa i moje ponašanje mora da bude u skladu sa zvanjem. Greške se ne tolerišu, pogotovu ne na ovom nivou interpretacije - otkriva mladi virtuoz.

Danas muzičari više nisu samo interpretatori, jer osmišljavaju svoje nastupe i poseban akcenat stavljaju na vizuelni identitet. Petar ima i poseban stil odevanja, koji upotpunjuje celokupan doživljaj na koncertu, dok elektronska harmonika, koju takođe svira, unosi duh modernog.

- U današnje vreme sve je bitno: vizuelizacija, imidž, muzički stil i nešto čime biste se izdvojili i bili drugačiji od grupe plagijatora… Uvek sam išao neutabanim stazama, verovao u sebe i bio drugačiji od 99 odsto mojih kolega koji su otišli put kafane. Ne kažem da je to loše i da je to lako raditi, ali uvek sam sebe video na nekom drugom putu. Danas sam srećan i zadovoljan što svojom muzikom mogu da usrećujem ljude širom sveta, što mogu da upoznajem druge civilizacije i, naposletku, što od toga mogu da živim - navodi naš sagovornik.

KOJA JE NAJVEĆA ŽELJA NAŠEG MLADOG VIRTUOZA? PROČITAJTE OVDE!

PageBreak

Na brojnim nastupima po celom svetu Petar je doživeo ovacije i shvatio da je muzika univerzalni jezik koji svi razumeju, bez obzira na boju kože, nacionalnost, veroispovest ili jezik.

- Isto tako je i moja muzika uvek i svuda shvaćena i jasna, kao i moje misli. Ona lako prodire do bilo čije duše, pošto ja ne skrivam osećanja, niti želim da ih predstavim drugačije od takvih kakva jesu. Ja sam temperamentan, eksplozivan i osećajan, pa mi Ieže energične stvari, ali volim i sporije melodije. Zato se trudim da koncertni program koncipiram tako da bude zanimljiv, raznolik, pun iznenađenja i kontrasta, koji daju dodatnu dinamiku celokupnom nastupu - objašnjava Petar.

PROČITAJTE JOŠ: INTERVJU VASIL HADŽIMANOV: Više puta sam se osećao grozno, pa sam radi izlečenja seo za instrument

Najviše voli kompozicije muzičkih genija poput Mocarta i Baha, ali na koncertima voli da poznatim numerama da svoj pečat. U naletu inspiracije, povremeno i komponuje.

- Tu mogu da zaboravim na sva postojeća pravila tuđe muzike, prepustim se osećaju i pružim nešto najiskrenije iz sebe, kao tanku nit paučine od moje duše do ljudskog uha… Teško je izmisliti nešto sasvim novo da baš ni na šta ne podseća, pošto već dosta toga postoji. Ali, uvek kada se sluša duboko, ljudska duša pronađe nešto unikatno zato što smo svi različiti i drugačije čujemo i osećamo - navodi umetnik.

Budući da je dosad osvojio sve harmonikaške nagrade, a godišnje održi i po 80 koncerata, pitamo ga koji su mu sledeći izazovi i želje.

- Želim da što više sviram širom sveta. Voleo bih da, kada bilo koga na ulici upitate za mene, on već zna ko sam. To mi je cilj. Zato vam unapred hvala na promociji mog rada – kaže mladi majstor harmonike.

Mada ovaj instrument obično doživljamo kao „narodni", on je mnogo više od toga.

– Harmonika je naš nacionalni instrument, ali takođe i francuski, italijanski, portugalski, ruski i drugih naroda. Stoga je logično da je našim ljudima najpoznatija po narodnoj muzici, jer nju najčešće slušaju. Nemam ništa protiv toga, čak naprotiv, mislim da treba da budemo ponosni, pošto smo u samom svetskom vrhu po težini i virtuoznosti sviranja na harmonici. Uvek u program ubacim bar jednu našu narodnu pesmu, čisto da stranoj publici pokažem odakle sam i kakva je naša muzika. Reakcija uvek bude odlična – kaže Petar.

Tekst: Vanja Ostojić

Izvor: Lepa & Srećna