On je znao najlepše reči... Čak i kad je ćutao, čekali smo da progovori o ljubavi, jer su se u njegovoj ljubavi krile sve naše. Zato i dalje čekamo da u stihovima Đorđa Balaševića ponovo osetimo kako se zaljubljujemo i tonemo - u njegove pesme o sreći,  čak i kad boli.

Posle njegovog odlaska, sa setom i srećom što smo živeli s njim, uživamo u njegovim stihovima o ljubavi:

“Ja i dalje čekam tvoj poziv. Poruku. Izvinjenje. Nešto što će nas ponovo spojiti.” 

“Ti bi mogla biti sasvim zadovoljna načinom na koji mi nedostaješ.”

“Računao sam da ću se vremenom već zaljubiti u nju, a da neću ni primetiti. Ali ovih dana sam saznao da ne možeš a da ne primetiš kad se zaljubiš. O, primetiš. Primetiš, još kako.”

“Ko ima sreće u kartama, nema je u ljubavi. Da, a ko nema sreće u ljubavi, nema je ni u čemu.”

“Valjda sam zaljubljen. I da jesam, ne mogu joj reći. Znam, rekla bi: Ti si svoju šansu imao.”

” Ti uvek znaš najlepše reči, ti čak i ćutiš više od svih. Ti imaš smeh koji sve leči, ti od psovke načiniš stih.”

“Slušaj ti mali, prgavi smislu mog života, nemam ja vremena da te ne volim.”

“Ljubav nosi dolamu od vilinskog prediva i možda ne pobeđuje al’ je zato nepobediva.”

“Dani bez nje su mi kao crno-bele fotografije sa izložbe cveća.”

“Naposletku. Ti si dobro znala ko sam ja. Otkud sad te suze, moja mila?”

“I, proturaju priče, da sve curice liče, kad je čaša pri dnu. Možda jedna na drugu, al’ nikad na nju.”

Izvor: Lepa&Srećna