U novoj televizijskoj seriji Dragana Bjelogrlića Žigosani u reketu, uloga gradonačelnika poverena je Petru Benčini. Istovremeno, mladi beogradski glumac tumači i jedan od glavnih likova u srpsko-hrvatskoj koprodukciji Pogrešan čovek. Jedan je od najangažovanijih mladih glumaca na beogradskoj pozorišnoj sceni, a na Fakultetu dramskih umetnosti radi kao asistent profesora Dragana Petrovića Peleta.

Pre nešto više od dve godine u braku s glumicom Tamarom Dragićević dobio je ćerkicu, a par je nedavno otkrio da je i drugo dete na putu. Prvo pitanje koje se nametnulo jeste kako sve postiže.

‒ Nekada mi se čini da samo trčim s jedne obaveze na drugu. Nekako funkcionišem, trudim se da sve postignem, iako se verovatno desi da ponekad i ne uspem da ostamem korektan prema svima ‒ sa osmehom kaže glumac na početku razgovora.

I zaista, za ovaj intervju i slikanje, posle višednevnog dogovaranja, imali smo na raspolaganju nepuna dva sata, jer je žurio na snimanje Pogrešnog čoveka. Pored stresa zbog mogućeg kašnjenja i neprestanog gledanje kroz prozor da mu radnik Parking servisa ne napiše kaznu, Petar je ipak delovao prilično opušteno. Razgovor smo započeli njegovim prvim glumačkim koracima. Naime, kao dete je pohađao „malu školu za velike glumce” Mike Aleksića. Da li je već tada znao da će gluma biti njegov životni poziv?

- U tom periodu života i detinjstva stalno sam se nešto preispitivao. Nisam bio siguran da ću se baviti glumom, ali sam osećao da ću biti vrlo nesrećan ukoliko ne bude tako. Svaki od tih časova u studiju Mike Aleksića i Biljane Mašić bili su magični, takvi da ću ih pamtiti do kraja života. Zauzimaju posebno mesto u mojim sećanjima. Tamo sam sreo i upoznao prijatelje sa kojima se i dan danas družim.

Od početka vaše karijere uglavnom igrate u pozorištu, kako ste odlučili da zaigrate u seriji koja će imati 180 epizoda?
Zahvaljujući velikom spletu okolnosti. Kada sam bio pozvan da radim ovu veliku dramsku porodičnu seriju, nakon brojnih razgovora, glumačke podele koja je zaista sjajna, ali i činjenice da se serija snima u Beogradu, kao i zadovoljenja svih uslova koje sam postavio da mi snimanje ne bi potpuno poremetilo druge profesionalne i privatne obaveze ‒zaista nije bilo razloga da ponudu ne prihvatim. U startu sam znao da će se serija snimati osam meseci, što za današnje prilike i nije tako dug period. Organizaciono, infrastrukturno i logistički sve je sjajno urađeno. Imamo dupli set i u svakom trenutku paralelno rade dve ekipe, što nije čest slučaj u našem poslu.

Jelena Veljača, producent serije Pogrešan čovek, tvrdi da je uloga Mihajla napisana za vas i da ste jedan od retkih glumaca koji nije morao da ide na kasting?
Mi se nismo ranije poznavali, tako da mi je taj podatak prijao, tim više što Jelenu nisam upoznao. Ona je zaista insistirala na mom angažovanju, čak i kada ni sam nisam bio siguran da ću učestvovati dok se još mislilo da se neće snimati u Beogradu. Jednom sam je pitao za razlog i tada mi je rekla da me je videla u jednoj predstavi i da je u trenutku kada je kreirala lik Mihajla smatrala kako bih mogao dobro da ga iznesem.

U toj seriji uglavnom igraju filmski i pozorišni glumci, što baš i nije uobičajeno?

To je još jedna od stvari koje su mnogo uticale na to da zaigram u seriji. Angažovani su sjajni, talentovani filmski i pozorišni glumci, kako iz Srbije tako i iz Hrvatske: Dara Džokić, Gorica Popović, Ivana Roščić, igrao je i Marko Nikolić... To su samo neka imena s kojima je pravo zadovoljstvo deliti kadar. Glumačka ekipa je zaista pažljivo odbrana, a za ovu vrstu forme koja zahteva ljude što brzo misle i imaju dovoljno iskustva, kasting je savršeno urađen.

Vaša partnerka u seriji Bojana Stefanović smatra da je snimanje telenovele rudarski posao. Imate li i vi takav utisak?

I da i ne. Zahtevan je prvenstveno za ekipu koja radi svakodnevno, od jutra do mraka. Na početku je uvek teško i deluje nemoguće da se snimi zadati broj scena u datom periodu. Međutim, kada se uđe u ritam, sve ide zaista brzo. Meni je bilo najteže da se naviknem na činjenicu da se za scenu ne priprema tako studiozno, kakav je, na primer, slučaj sa pripremanjem uloga u predstavi. Kasnije sam shvatio da sve funkcioniše upravo onako kako su autori serije zamislili i da tu nema greške.

PageBreak

U seriji Žigosani u reketu takođe tumačite negativca. Da li se bojite da će vas te uloge zauvek obeležiti u budućnosti?

Ni najmanje. Likovi koje tumačim jesu ljudi sa ozbiljnim problemima, kakve nisam imao prilike ranije da igram. Rad na kreiranju tih likova veoma mi prija, bilo je krajnje uzbudljivo, pre svega, jer je bilo drugačije i zanimljivije, zato što se oni razlikuju od 98 posto ljudi koje poznajem. Često me pitaju da li me ljudi koji mi se obraćaju na ulici poistovećuju s likovima koje igram u ovim serijama, i moram da kažem ne. Naprotiv, mašu mi i javljaju se sa osmehom, verovatno im je zanimljivo što me sreću na ulici s potpuno drugačijom energijom u odnosu na ono što su gledali sinoć u svojim domovima.

Kako se nosite sa novostečenom popularnošću?

Nemam osećaj neke popularnosti. U kraju u kom živim i najviše boravim, ljudi su me i pre zaustavljali da me pitaju za predstave u kojima igram. To se dešava i sada. Naravno, pitaju me i za TV serije, ali zaista se ne obazirem na popularnost jer mislim da je to sastavni deo posla.

Kako ste uplovili u nastavničke vode, malo je poznato da ste postali asistent svom nekadašnjem profesoru Draganu Petroviću Peletu?

Kada me je Pele pozvao pre dve godine, bio sam potpuno zatečen. Igrao sam u više predstava, snimao, postao otac... Iako sam bio počastvovan, osetio sam ogromnu odgovornost. Bio sam na ivici da odbijem. Odlagao sam razgovor s njim gotovo mesec dana. Međutim, Pele mi je pomogao da prelomim, rekao mi je kako to nije sudbinska odluka, da dođem i da probam. Prvih godinu dana radio sam pomalo, druge sam već počeo da dolazim redovno i sada je to moja stvarnost o kojoj nisam ni sanjao, a daje notu uzbudljivosti.

Pratite li rad vaših „klasića”? Imate li običaj da se okupite s vremena na vreme?

S obzirom na današnje tehnologije, svi imamo viber grupu na kojoj se redovno dopisujemo, čestitamo jedni drugima rođendane, a kada smo u prilici, i vidimo se.

I u privatnom životu okruženi ste glumcima, da pomenemo vašu suprugu, brata, šuraka. Da li je gluma glavna tema i na porodičnim okupljanjima?

To su naši životi i nemoguće je to izbeći, ali svakako nam nije stalan predmet razgovora. Zapravo, to je kao kada se sastanu doktori, pa im se desi da porazgovaraju i o nekoj operaciji.

Da li je recept za uspešan brak, kakav je i vaš, upravo činjenica što osim emocija, možete da podelite i poslovne probleme, nedoumice i radosti, da imate potpuno razumevanje?

Nisam imao više brakova da bih mogao da poredim, ali pretpostavljam da je olakšavajuća okolnost biti u braku s nekim ko je iz iste branše. Međutim, mislim da dobar brak odnosno veza, pre svega, zavise isključivo od količine ljubavi koju dvoje ljudi međusobno deli. Ako ima ljubavi, postoje i razumevanje i tolerancija, pa savršen brak može biti i između zanatlije i lekara. A ako ljubavi nema, onda nije važno kojim se poslom bavite.

Pre dve godine ste postali otac, u kojoj meri je očinstvo uticalo na vas?

Svakako je promenilo moj odnos prema raznim stvarima. To je nešto najlepše što može da vam se desi. Teško je rečima opisati kakve emocije dete može da izazove u vama, i svako ko je imao priliku da to doživi, zna o čemu pričam.

Tekst: Suzana Obradović

Izvor: Lepa i srećna