Moji su drugovi rasuti po belom svetu… Himna skoro svih generacija… A u stvari, do nedavno, svi su moji drugovi bili tu, ostali ovde, u ovom našem gradu, na kaldrmi.

Nijedan se nije selio... Možda smo svi malo razbijeni, većina je razvedena, poneki skloni alkoholu, neki samotnjaci... Većina ne radi, po nekim plaćenim odsustvima ili u potrazi za poslom.

Pričaju, kad se sretnemo na nedeljnim kafama, koje se često pretvore u kafenisanje ili pijanke bez prestanka, kako pokušavaju da nađu posao, makar i fizikalisanje, kelnerisanje, čuvanje dece, čišćenje, bilo šta – da NEMA NIŠTA. Odbiju te ladno kad vide da imaš pedeset i kusur. 

I na tim sedeljkama od po nekoliko sati, izjadamo se, ismejemo, izlupetamo... Psihoterapija. Prisetimo starih štoseva. Poneko kuka zbog posla, neko zbog žene, para... Kako kaže naš prijatelj koga zovemo ''Razredni'': Pokvarićete me, svi ste slobodnjaci... Šta da radimo, nismo birali, tako nam se pisalo. Ili, ''takva tura'', omiljena izreka ovih koji vole da pričaju viceve... Uzgred, nikad ih na razumem, ponekad prođe po pola sata dok ne ukapiram šta je pesnik hteo da kaže. Ili, jednostavno, pustim da prođe a se ne potrudim da ih ukapiram…

Do nedavno, kažem, svi smo tu, po gradu, ako nismo u ''Pantljici'' nedeljom. Često znamo, posle neke vruće, ladne, kafe, zbog koje se i skupljamo, da zovemo, prozivamo pojedine koji ne dolaze... Ej, de si? Ajd, dođi! Samo tebe čekamo... Da častiš, zaposlio si se. E, nema bus, ajd, snađi se...  I tako, u nastavcima... Ali, obavezno padne prozivka.

Više: Kako izgleda brak Filipinke i Srbina koji su se sreli na Floridi

A onda, odjednom, primećujemo da jednog po jednog nema. I počeše po ''fejsu'' da ostavljaju neke sličice... Moskva, Crveni trg, Švajcarska, Bazel, neka jezera, Nemačka, Minhen... Čudim se, otkud moji prijatelji tamo? Ali se više ne mašamo za telefon, jer ne znamo  više da li je neko u romingu, a i obično niko nema kredita ili ima samo za jednu brzinsku, s nogu... Sva sreća te ima sponzora, onih platežnijih, što rade po budžetskim firmama, javnim i komunalnim preduzećima...

Mi smo prešli pola veka, pojedini i više, jer ponavljaše razred. I šta, odjednom se aktivirali, krenuli da putuju? Otišli da arbatuju. I to, uspešno. Probudili se. I nisu skrstili ruke i nisu dozvolili da život, ovaj jadan, stane i prestane. Zavrnuli rukave. I gledam ih po fejsu, uredne, doterane, podšišane... sa novim džemperčićima, cvokama, fazonirani. Obilaze crkve, trgove, muzeje. Bore se sa stranim jezikom, sa novim poslovima, žuljevitim dlanovima... Ponekad slikaju neko novo jelo, upute nas iz provincije… Aktivirali se, počeli da koriste whats app, viber i facebook, da ostavljaju statuse i citate... Da nam daju energiju i bodre. ''Treba li ti pomoć, pare?'' Neeee, samo se vi borite, navijamo za vas.

Više: Putovanje za ljude otvorenog srca – internet sajtovi koji spajaju kosmopolite

I milo mi zbog njih. Što su se uhvatili ukoštac sa životom. Iako arhitekte, zavijaju šrafove...  Grade kuće i malaju. Rade na benzinskim pumpama, na sajmovima... Pošalju porodici neku kintu. Saznaju nešto novo. Izbore se za sebe i svoje dostojanstvo... I svima lepo. A da je lako – nije. A vreme je da se smirimo, živimo nekim jednoličnim, čak dosadnim životom, ali nam se ne da. Takva nam tura.

I znam da će se moji drugovi vratiti ovamo. Nemaju drugi izbor, suviše je kasno za novi početak. I čekamo ih za polugodišnje redovno viđenje, uskoro, za neki dan... Ističu im ta tri famozna meseca... Ili, ako ih tad nema, znam da će doći na neku nedeljnu kafu... koja se obično pretvori u višesatno ispijanje, ko šta voli, po izboru... 

Jer, mi nedelju ne damo. Tu smo da sačekamo ove što obilaze metropole... i da, možda, i nas povedu za ručice, jer smo se suviše zapričali, zaneli, uspavali... Možda i sagoreli. 

Ali, slutim da tinja u svakom od nas plamičak neki koji čeka da se raspiri i postane vatra...

Tekst: Nevenka Milojević