Napetost koju sam osećala u poslednjih nekoliko meseci nestala je gotovo odmah pri ulasku u kuću koju su mi na korišćenje ostavili moji dragi prijatelji Jelena i Maksim. Bila sam žedna odmora i samoće. Samoće u kojoj ću otvoreno razgovarati sama sa sobom, o svojim željama i nadanjima. Proučiti pomno svoj lik u ogledalu, osluškivati svoju dušu i srce. Nalazila sam se na raskršću života. Trebalo bi da donesem važne životne odluke.

Prvu jutarnju kafu gustirala sam na terasi spavaće sobe. Jelenina i Maksimova kuća bila je prelepa, prostrana i prozračna. Bašta, brižno negovana, izgledala je božanstveno. U moru cveća dominirale su ruže. Crvene, bele, žute, roze... u svakoj od njih pronašla sam sebe. Ružičaste ruže najviše su mi privlačile pažnju. Graciozne, elegantne, romantične... Ruže, simbol ljubavi! Ah, ljubav... Misli su mi letele. O, samo da ne uvenem u cvetu zrelosti čeznući za ljubavlju. Budna bih je sanjala i gladovala za njom. Sve moje ljubavi bile su kratkog daha, i ako poludim biće to od snova što ih sanjam otvorenih očiju u kavezu neostvarenih želja. Već mi je trideseta.

Obukla sam belu lepršavu haljinu, raspustila svoju plavu kovrdžavu kosu i krenula na ručak u obližnji restoran čija sam gošća bila kad god bih posetila Baju. Ljuti mađarski paprikaš pojela sam sa velikim apetitom iako nikada nisam volela da jedem sama. Sela sam u baštu restorana i naručila kafu i mađarski specijalitet, ukusni kolač - šomloi galušku. Preko puta je sedeo muškarac koji je izgledao pomalo egzotično, tajanstveno i muževno. Krajičkom oka posmatrala sam ga... Sa konobarom koji mu je doneo novine razgovarao je na nemačkom. Pre nego što ih je otvorio njegov oštri pogled ka meni presekao mi je noge uprkos tome što sam sedela.

PageBreak

Predivna šomloi galuška na tanjiru ostala je nepojedena. Nepoznati, zavodljivi muškarac istovremeno je čitao novine i očima „varničio” ka meni. Osećala sam se hipnotisano. Užareno.

„Šta ti je?!” - upitala sam samu sebe. „Daria, probudi se!”

Nagli pokret moje ruke srušio je sve na stolu. Čaša sa kiselom vodom ležala je razbijena na podu. Zavodljivi muškarac prišao je mom stolu, a i konobar je ubrzo bio tu uklanjajući tragove te male štete koju sam nanela. Bilo mi je veoma neprijatno. Stidljivo sam se izvinila, a moj „hipnotizer” rekao je konobaru na nemačkom:

„Sve je u redu!”, a onda se okrenuo meni: „Da li govorite nemački?”

„Ne!” - odgovorila sam.

Ali on je bio uporan i prešao na engleski:

„Da li govorite engleski?”

„O, da, govorim engleski” - rekla sam.

„Mogu li da sednem pored vas?” - pitao je, a ja sam naravno odgovorila:

„Da, molim vas sedite.”

PageBreak

Seo je kraj mene, nežno mi pružio ruku i rekao da se zove Brajan, a i ja sam njemu rekla svoje ime. I znam, Amorova strelica pogodila me je ravno u srce. Nežan i mio osećaj slivao se niz mene. U Brajanovim tamnokestenjastim očima sijalo je sunce. Bio je fatalno privlačan. Pričali smo. Rekla sam mu da sam iz Srbije i razlog što sam došla u Baju.

Brajan je bio Amerikanac. Prebivao je u Italiji u malenom gradiću Avianu. Zaprepastila sam se kada mi je rekao da radi za NATO, a u Avianu je bila stacionirana američka vazduhoplovna baza. U trenutku videla sam razdor svoje zemlje Srbije... Bombe, alarmne uzbune, paniku i vrisku. Naježila sam se. Brajan je tačno znao o čemu razmišljam. Rekao mi je:

„Bio sam jako mlad kada sam počeo da radim za NATO, i sreća pa nisam pilot bombardera. Moj posao svodi se na proveru avionskih motora. Kada je tvoja zemlja bila bombardovana morao sam da budem u stalnoj pripravnosti. Srce mi je svaki put pucalo kada su avioni uzletali iz Aviana. Osećao sam se nesrećno. Tužni i bespomoćni saučesnik. Bilo je kasno da napustim NATO.”

Činilo se kao da se godinama poznajemo. Duše su nam bile otvorene poput neba. Razmenili smo brojeve telefona i dogovorili se da ćemo se sutra obavezno čuti.

„Daria!” - rekao je i zastao. „Imaš prelepo ime...”

Pomazio me je po ramenu spuštajući svoju ruku lagano na moju. Zadrhtala sam od njegovog dodira. Bio je poput tananog zvuka violine moje omiljene pesme. Tu noć sam zaspala otvorenih očiju.

Kada sam se sledećeg jutra probudila letela sam. Pričala sam sa ružama. Crvenu sam pitala: „Da li mi se dešava čudesna ljubav?” Belu sam pitala: „Kako da obuzdam strast koju osećam?” Žutoj sam rekla: „Volim Brajana!”, a roze ruža samo se osmehivala. Mislila sam na Brajana i misli su mi bile usmerene samo ka njemu. Pravi razlog svog dolaska za Baju nesvesno sam potisnula.

Kada je telefon zazvonio pustila sam ga da zvoni više puta. Bila je to moja mala ljubavna igrarija. Brajan je imao dubok i muževan glas, a njegov američki naglasak izuzetno mu je dobro stajao. „Da li sam ja to u nekom ljubavnom filmu?”, pitala sam se. Teško sam sebe prepoznavala u tako senzualnoj i neobuzdanoj ženi koju je strast sasvim opila.

Čekao me je u restoranu u kojem smo se upoznali. Trudili smo se da ne pokazujemo emocije, ali to je bilo nemoguće. Radost iz naših očiju bilo je teško sakriti. Bljeskove ljubavi. Uz večeru smo cvrkutali dok su nam pogledi govorili više od reči. Držeći se za ruke otišli smo u obližnji park iz kojeg smo posmatrali ples septembarskog zalaska sunca. Drhtali smo od svakog dodira. Brajan je samo sebi znanim putem ušao u moje snove. Ljubili smo se dugo i nežno. Njegove vlažne i tople usne osećala sam i na vratu. Blagi povetarac mi je mrsio kosu a svaki novi poljubac bio je slađi od prethodnog.

„Veruješ li u čudesan put ljubavi?” - upitao me je. Poželela sam da trenutak naše sreće postane večnost, da večnost postane naša sreća. Skrojeni od strasti, rašiveni od poljubaca dočekali smo duboku noć. On je bio moje svetlo, moje utočište. Teško smo se otrgnuli iz zagrljaja i zalepljenih usana. Dopratio me je do kuće.

Zaspala sam osećajući Brajanov zanosan miris, a sledećeg dana probudila se mamurna. Prethodne noći napila sam se do smrti Brajanove ljubavi, ali sam bila još žednija i gladnija.

PageBreak

„Daria, my love, ljubavi moja, moram te videti večeras”, rekao je. „Neprekidno mislim na tebe. Sve tvoje duboko se urezalo u moje srce...”

O, Bože, kako je samo bio lep! Pravi džentlmen a mislila sam da džentlmeni više ne postoje! Stali smo ispred jedne velike kuće sa interesantnom fasadom ljubičaste boje. Pri ulasku u kuću osetila sam miris ruža koje su nakon popodnevne kiše još opojnije mirisale. Brajan me je uveo u ogroman dnevni boravak i poveo ka trpezarijskom stolu na kojem je bila postavljena hrana za dvoje. Ugasio je svetlo a svećice su se automatski upalile. Sve je izgledalo poput bajke. Smejali smo se i prstima jeli meksički specijalitet taco koji je Brajan sam spremio. Nakon večere pili smo vino, a Bočeli nam je tiho pevao.

Gledali smo se divlje i nežno. Uhvatio me je za ruku i poveo ka spavaćoj sobi. Moja haljina ubrzo se našla na podu. Raskopčala sam mu košulju dok je vrhovima svojih usana ljubio moje nabrekle bradavice. Šaputali smo ljubeći se. Želela sam ga svim svojim bićem. Mirisali smo na najlepši seks u oblacima. Drhtali smo od želje i uzbuđenja. Slabost naših tela bila je epicentar zemljotresa. Uvijala sam se i savijala oko njegovog tela. Velika vatra gorela je u nama. Nije bilo te vode koja bi je mogla ugasiti. U ekstazi osetila sam ga u sebi. Disanje slabog i uraganskog vetra treslo je zidove. More kapljica slivalo se niz naša tela koja su postala jedno. Kako opisati orgazam? Kako opisati septembarski zalazak sunca? Kako objasniti čudesan put ljubavi?

Doživela sam ljubav koju ni u najsmelijim snovima nisam snila. Život sa Brajanom je divan. Živimo u Denveru, lepom gradu američke države Kolorado. Sa velikim nestrpljenjem čekamo našeg malog anđela, heroja i svedoka naše ljubavi. Sledeće godine planiramo put za Baju, ali u troje. Posetićemo i Srbiju, moje rodne Sremske Karlovce i Novi Sad.

Ispod naše najlepše venčane slike napisala sam: „Spavao sam i sanjao da je život lepota. Probudio sam se u septembru i utvrdio da je to istina...” (Tolstoj).

Mirjana Brkljač Hemun