Poznata srpska glumica Marija Karan, koja već nekoliko godina živi u SAD-u, upravo je završila snimanje filma za koji tvrdi da je ostvarenje njenog dugogodišnjeg sna. Kaže i da postoje neke naznake novih filmskih poduhvata u Srbiji, čemu se uvek raduje.

– Još jednom sam se uverila kako svojim željama zaista možemo privući energiju svemira da nam se snovi ostvare. Trudim se da sve što radim ima vrednost. Važno je da stvarima damo značenje koje traje. Imati plan je važno, stremiti cilju takođe je važno, ali isto tako je bitno i ne propustiti male trenutke i situacije koje čine život – kaže Marija.

Mariji uspeva da sačuva svoju privatnost, čak je i njena udaja ovog leta u crkvi Ružici na Kalemegdanu za američkog producenta Džoela Lubina donekle ostala skrivena od očiju javnosti. 

– Nažalost, privatnost se gubi javnim poslom i izmiče našoj kontroli. Ipak, pravim izborom ljudi i okruženja možemo je zaštititi do izvesne mere – tvrdi naša sagovornica.

Lepši deo tog posla, kako kaže, jeste to što glumac ima priliku da se bavi sobom, kao i da se stalnim radom usavršava, jer to mu je obaveza i, na kraju krajeva, za to je i plaćen. Lošija strana je manjak vremena za najbliže, kao i pritisak koji posao nameće. Ono što je inspiriše i pokreće jeste ljubav prema poslu, a snagu nalazi u sebi i ljudima oko sebe. Sve što otvori nova vrata saznanja postaje snaga koja ostaje, a na ljudima je da tu snagu podele s drugima...

Na sledećoj strani pročitajte ostatak intervjua.PageBreakJedan njen radni dan izgleda otprilike ovako: rano ustajanje, koje joj nije baš omiljeno, ali otkad se navikla, mnogo toga postigne da uradi tokom dana:

– Posle doručka i ćaskanja preko skajpa s prijateljima i porodicom u Srbiji, odlazim na trening, pa slede poslovne obaveze, kastinzi ili probe, časovi dikcije. Tako otprilike izgleda čitav dan, evenutalno uspem da se vidim s nekim ili odem na neki ručak. Kada završim sve obaveze, počinje drugi deo dana, i tada sam obično kod kuće, ali, nažalost, već je veče. Često mi se čini da u toku dana najviše vremena provedem u kolima!

Posle napornog radnog dana često ode na masažu, ali se najbolje opušta kod kuće, uz knjigu, film ili TV.

– Zagovornik sam zdravog života, to je jedini pravi način, ali najvažnije je da vam takav životni stil ne predstavlja opterećenje ili obavezu, već da u tome uživate i da radite ono što volite. Lepo je baviti se sobom i svojim telom, jer je to jedino što je sasvim u našim rukama. Dobri geni su uvek velika prednost, ali do pravih rezultata možete doći samo ako mnogo radite na sebi. Ja sam izabrala česte treninge i zdravu, izbalansiranu ishranu – priča popularna glumica. 

Prirodan izgled, s vrlo malo šminke Mariji najviše odogovara.

– U Americi, pogotovo u Los Anđelesu, sada je u modi da žene sačuvaju prirodan izgled, što i sama volim, tako da mi je pored maskare i sjaja za usne, sve ostalo suvišno. Ali za specijalne prilike volim i upadljivu šminku. Nekada je i neophodna zbog prirode posla, kada sam na snimanju, ali generalno, trudim se da moja šminka bude vrlo diskretna – priznaje Marija. 

Njen recept za lepotu je u harmoniji – da bismo lepo izgledali, moramo biti zaista zadovoljni sobom.

– To najčešće pomislim kada vidim da neko baš lepo stari. To ima veze i s genima, ali i sa onim što neko nosi u sebi. Bitno je da smo suštinski zadovoljni, ispunjeni i voljeni, onda se unutrašnja lepota prenosi na našu spoljašnost. Kompliment na račun izgleda koji nikada neću zaboraviti dobila sam od druga  Filipa, koji mi je jednom prilikom rekao, to zaista moram da citiram, „Maro, od svih vrlina koje imaš, najmanje si lepa“, što je zaista bilo divno čuti – priča kroz smeh poznata glumica. 

Glumom je počela da se bavi 2002. godine, a popularnost je stekla posle uloge u filmu Kad porastem, biću kengur, gde joj je partner bio Sergej Trifunović, posle ćega slede filmovi Jesen stiže, dunjo moja, Sedam i po, Četvrti čovek. Od 2008. uspešno gradi međunarodnu karijeru glumeći u britanskoj drami Taxi man i filmu Weapon sa Žan-Klodom van Damom, a početkom 2011. usledio je The Rite u kojem igra sa Entonijem Hopkinsom.

Žaklina Milenković