Stara istina da život piše najzanimljivije romane potvrdila se i u slučaju Mahsuna Kirmizioglua, koga upravo gledamo kao neodoljivog Hazara u seriji Ljubav na silu. Devedesetih je u Turskoj bio kralj narodne muzike, a onda pokazao i da ima talenta za glumu, komponovanje, pisanje i režiju.

Međutim, kada je 1. aprila 1969. došao na svet, ovaj mu baš nije bio naklonjen. Rođen je kao Abdulah Bazendžir u seocetu nadomak Dijarbakira, na krajnjem istoku Anadolije, i to kao 22. dete u porodici. Njegov otac je imao četiri žene s kojima je sklopio verske brakove, a posle Abdulahovog rođenja napustio ih je i našao novu suprugu s kojom se zvanično venčao i dobio decu.

– Oca nisam video godinama – otkrio je glumac u jednom intervjuu. – Očinska figura u životu bio mi je stariji brat Mahmut, ali otac mi je strašno nedostajao, naročito za Bajram.

Zbog toga se on danas trudi da stalno bude prisutan u životu svog sina, kome je dao ime Mahmut po dedi i bratu.

Porodica je jedva sastavljala kraj s krajem, ali je mali Abdulah imao neprocenjivo bogatstvo, ljubav kojom su ga obasipale četiri majke. Odrastao je na pričama o junaštvu dede Mahmuta, koji se borio protiv Francuza i Italijana, i to će kasnije bitno uticati na njegov život. A kada je došlo vreme za školu, majka je rešila da se presele u grad.

– Smestili smo se pokraj romske mahale, pa sam praktično odrastao s malim Romima. Gotovo svako dete znalo je da svira neki instrument i tu sam se zainteresovao za narodnu pesmu – priča glumac.

Izdržavanje porodice preuzeo je najstariji brat Mahmut, električar po struci. Jednog dana pozvali su ga u obližnju pilanu da popravi neki kvar na instalacijama. Više se nije vratio – poginuo je od strujnog udara. Pred Abdulahom su bili teški dani, sada je i sam morao da doprinese porodičnom budžetu.

– Nisam birao posao, prodavao sam ćufte, krečio, preprodavao cigarete, a posle škole čistio jednu veliku čajdžinicu. Danas, kad god odem u Dijarbakir, svratim tamo na čaj.

Ipak, nikada nije poput većine mališana odraslih u siromaštvu pribegao džeparenju, nije pio niti se tukao, a ožiljke od životnih tegoba lečio pesmom. Mnogima se dopao njegov glas, pa je s trinaestak godina počeo da nastupa na svadbama, za bakšiš.

A onda je jedan drugar u njemu raspirio nadu. Rekao mu je da snimi demo-kasetu, a on će je odneti producentu u Istanbul.

– Kada mi je to rekao, prvo sam uzleteo do neba, a onda pao u najdublji ponor. Shvatio sam da mi za to treba 4.000 tadašnjih lira, a nije bilo nikakve šanse da namaknem te pare. Posle duge borbe sa samim sobom odlučio sam da prodam bratovljev bicikl – priča Mahsun.

A onda su mu jednog dana javili da se pesma dopala izdavačkoj kući Güneş Plak i pozvali ga u Istanbul. Bilo je to 1984. godine. Vlasnik producentske kuće potrudio se da petnaestogodišnjaku u gumenim opancima, omogući kvalitetno školovanje, a ovaj je to oberučke prihvatio. Sirotinjska mahala u Dijarbakiru ostala je prošlost, ali Mahsun nikada nije zaboravio da na ovom svetu postoje ljudi koji teško žive. Zato i danas često odlazi u jednu aščinicu čiji su specijalitet škembići i gde zalaze radnici i sirotinja, jer ne želi da izgubi dodir s njima. Tu je Abdulah, a kad se vrati u svoj luksuzni dom, opet postaje Mahsun. Kako kaže, oni ga prihvataju kao svog i od srca se raduju svakom njegovom uspehu.

Na sledećoj strani pročitajte više o tome zašto Mahsuna smatraju velikim zavodnikom ali i čovekom kome sve ide od ruke.

PageBreak

A da nije samo srcolomac već i da ima srce široko poput Anadolije, saznalo se nedavno, kada je progovorila prijateljica Tomris Oguzalp, nekadašnje glumačke zvezde, koja je preminula u 80. godini. Stara dama je nakon penzionisanja zapala u bedu. Kad je čuo za to, Mahsun joj je pritekao u pomoć i obezbedio dostojanstvenu starost. Onda je u medije dospela i priča Kubilaja Arslana, momka zaostalog u razvoju koji godinama nije izašao iz kuće. Da bi ga ohrabio, glumac mu je dao malu ulogu u jednom filmu. A odavno je poznato i da u producentskoj kući Prestij Müzik, čiji je suvlasnik, nesebično pruža priliku mladim talentovanim ljudima da se dokažu.

Po dolasku u Istanbul Abdulah je odlučio da promeni ime jer je isuviše obično. Ali to nikako nije značilo kako želi da zaboravi ko je i odakle dolazi. Već prvi album Yürek Yarası (1984) izdao je pod umetničkim imenom Mahsun, što znači „čovek kome svaki posao ide od ruke“, dok mu prezime Kirmizigul (crvena ruža) daje romantičnu notu neophodnu pevaču sevdaha i karasevdaha. Ime je potpuno opravdao, jer mu zaista sve ide od ruke, a on u sve što radi neštedimice ulaže sebe.

Tako ovih dana u Mardinu režira seriju Moja žena, moj prijatelj za koju je sam napisao scenario, a istovremeno se priprema za početak snimanja još jedne na jezeru Van, kao i za snimanje celovečernjeg filma. Da bi sve to postigao, iznajmio je kuću i u njoj napravio studio. Iako je pravi radoholik, oni koji su sarađivali s njim tvrde da je izuzetan čovek, strpljiv i spreman da pomogne, pruži savet i podršku, otkloni nesigurnost. Zato valjda nijedno ostvarenje u kojem je učestvovao nije doživelo fijasko. Turski mediji pišu da je njegova četiri filma videlo više od pet miliona gledalaca.

Uprkos tolikom poslu, zgodni glumac ima dovoljno vremena za bogat ljubavni život, zbog čega ga tabloidi predstavljaju kao nepopravljivog donžuana. A on je nešto poput holivudske zvezde Džordža Klunija: jedan brak mu je sasvim dovoljno iskustvo. Kluni je ovih dana poklekao pred lepom Libankom, a i Mahsun ne isključuje takvu mogućnost.

– Malo koja žena može da podnese moj način života jer očekujem da poštuje moje navike i običaje, a oni su bazirani na pravilima Istoka. Osim toga, ja sam oženjen svojim poslom. Ipak, čuda su moguća. Možda se jednog dana preda mnom pojavi princeza na belom konju – rekao je u jednom intervjuu.

Jedini brak do sada Mahsun je sklopio 1989. sa  izvesnom orijentalnom plesačicom, s kojom je dobio sina. Brak se ubrzo raspao, a mališan, koji neverovatno liči na njega, ostao je da živi s majkom, ali ga otac nije zapostavio.

Godine 1995. započeo je vezu sa Sedom Sajan, takođe muzičkom zvezdom. Kao duet bili su fascinantni na sceni, zajedno su osnovali producentsku, ali je nakon dve godine veza počela da puca, možda i zbog profesionalne surevnjivosti. Na kraju je pukla i poslovno i privatno, pa su stigli i do suda.

Najdužu vezu imao je s duplo mlađom Bade Iščil (15). Kasnije će i ova „prirodna plavuša” ući u glumačke vode. Tako je u Ezelu bila Šebnem, podrška glavnom junaku u sprovođenju osvete, a u Severu i Jugu igrala Banu, dok joj je partner bio Kivanč Tatlitug. Velika ljubav trajala je sedam godina, a onda je svako krenuo na svoju stranu:

– Bili smo dva sveta, Istok i Zapad – otkrila je Bade nekoliko godina kasnije. – On je želeo da mu budem pokorna ženica, a ja da smo ravnopravni partneri. Osim toga, ja sam želela da porodicu, ali kako bismo nas dvoje toliko različiti odgajali decu?

Posle nje Mahsuna je osvojila atraktivna i temperamenta čelistkinja Mine Džangal. Veza im je bila burna, puna svađa i mirenja, da bi 2011. napokon raskinuli.

Mahsun se tada posvetio režiji. Već nakon poslednjeg albuma Dinle počeo je da se bavim drugim stvarima. Između ostalog, napisao je i režirao prvu sezonu serije Ne brini zbog mene, kao i veoma gledanu Hayat Devam Ediyor. Njegov prvi igrani film Beli anđeo bio je pravo iznenađenje za publiku. Jer, ko bi od zavodnika Mahsuna očekivao da se bavi ozbiljnom društvenom temom kakva je život u staračkom domu? Sledeći, Video sam sunce, turski kandidat za Oskara 2009, govori o stalnim oružanim sukobima s kurdskim pobunjenicima, dok Pet minareta u Njujorku priča o životu Turaka u Njujorku posle 11. septembra 2001.

Na jesen u bioskopima treba da se pojavi njegov film Čudo o profesoru koji je šezdesetih iz rajske vile na obali Egeja prognan u istočnu Anadoliju i o čudu koje tamo doživljava. A možda naslov otkriva i ono što Mahsun priželjkuje u svom životu...

Tekst: Milena Ranisavljević