Nemačka reč „melon“ grčkog je porekla i znači „velika jabuka“. Ipak, „melone“ se ne ubrajaju u voće, već u porodicu bundeva i baš kao i bundeve predstavljaju jednogodišnju vrstu. Ali treba skrenuti pažnju na nekoliko razlika. 

Lubenice (Citrullus lanatus) potiču iz centralne Afrike. Kod nas se mogu gajiti iz direktne setve početkom maja ili najčešće iz rasada. Plodovi su tamnozelene boje i loptastog oblika, ili ovalni i sa svetlozelenim prugama. Na tržištu se mogu naći i sorte bez semena (bezsemene) sa crvenim i žutim mesom, koje dostižu težinu od 4 do 6 kg i koje imaju veoma čvrsto i slatko meso. 

Dinje (Cucumis melo) vode poreklo iz Azije. U bližem su srodstvu s krastavcima nego s lubenicama i lako se ukrštaju jedni s drugima, tako da postoji čitava paleta najraznovrsnijih oblika i boja. U raritete u bašti spada sorta „Jenny Lind“ poznata od 1850. godine: sitna dinja mrežaste kore u boji zelene jabuke sa aromatičnim i ukusnim mesnatim delom. I kod noviteta se zapaža trend ka sve manjim plodovima koji su laki za transport. 

Vrste dinja i lubenica

1. Dinja „Noir de Carmes” tokom zrenja menja boju od crno-zelene do narandžasto-zelene, mesnati deo ima slatkast miris. 

2. Dinja (Pepinos) kao i paradajz i fizalis spada u grupu Solanaceae. Ove biljke krase saksije i viseće saksije. Ukus žutih plodova s bledolila prugama podseća na ukus lubenice. 

3. „Orange Beauty” je novija vrsta Charentais dinja koja rano sazreva, s narandžasto-crvenim mesnatim delom i visokim sadržajem šećera.

4. Lubenica „Crispy” ima sočnu i hrskavu unutrašnjost s malo semenki. Ukršta se na čvrstoj podlozi i otporna je na gljivična oboljenja (važno kada se ponovo gaji u rasadniku!).

5. Meksički mini-krastavci (Melothria scabra) izgledaju kao sićušne lubenice, ali imaju osvežavajući kiselkasti ukus. Jedu se s korom. 

6. Dinja „Doral” podnosi nižu temperaturu i sazreva i napolju na toploti.