Svako se u životu susreo sa usamljenošću, to je univerzalno iskustvo, neprijatno i bolno, ali i ono koje podstiče ljude na aktivnosti kojima bi mogli da savladaju okolnosti koje ih čine usamljenim.  Čovekova odvojenost od prirode, od drugih ljudi, njegova egzistencijalna usamljenost proizvod je njegove samosvesti.

Bazično jesmo sami.

Pojedinci mogu biti usamljeni zbog privatnih razloga, no kod mnogih članova društvene zajednice i priroda društvenih odnosa može biti uzrok usamljenosti. Verovatno ste se ponekad osećali kao da ste sami na svetu. Zahvaljujući saznanju da se rađamo i umiremo sami, kao i prihvatanju životne istine da smo bazično sami uprkos tome što živimo s drugim ljudima, ali zahvaljujući i promeni načina stvaranja odnosa s drugima, usamljenost je postala podnošljiva. 
Mnogi stručnjaci ističu važnost razlikovanja usamljenosti od samoće, iako su oba stanja povezana. Samoća je željeno i prijatno iskustvo, dok je usamljenost bolna i neprijatna. Postoje brojne definicije usamljenosti, ali se u svima naglašava da je ona neprijatno emocionalno i motivaciono stanje koje proizlazi iz nemogućnosti zadovoljenja potrebe za intimnošću, ljubavlju i pripadanjem.

Prolazna usamljenost nije patološko stanje, ali kada je hronična, traje duže vreme i umanjuje kvalitet života. Postoje razne tipologije usamljenosti. Reakcije na stresne događaje kao što su prekidi bliskih veza, smrt bliskih osoba... zabeležene su kod svih osoba bez obzira na godine, pol i kulturu. Hronična usamljenost je crta ličnosti, traje godinama i nije vezana uz stresni događaj. Psihologija prepoznaje dve vrste usamljenosti povezane sa prirodom deficita u odnosima: emocionalnu, koja je posledica nedostatka bliske, intimne veze (na primer ljubavna ili bračna veza), i socijalnu, koja je posledica nepostojanja smislenog prijateljstva ili neuključenosti u socijalnu mrežu.

Samoća je stanje u kojem živimo i delujemo sami bez osećanja izolacije ili usamljenosti. Ona je željeno stanje koje je pojedincu potrebno za suočavanje sa samim sobom i sa stresom. Preferiraju je osobe koje su ostvarile svoju potrebu za pripadnošću. Introvertne, stidljive osobe, slabije razvijenih socijalnih veština, socijalno anksiozne, depresivne i osobe niskog samopoštovanja sklonije su da se osećaju usamljeno, dok osobe koje su asertivne, ekstrovertne, s visokim samopoštovanjem i samoostvarene ređe osećaju usamljenost. Od ranog detinjstva, vezivanjem za majku, gradi se dobar temelj za upoznavanje sveta, pa dete razvija predstavu o sebi i drugima. Učenje i vežbanje socijalnih veština u grupi vršnjaka velika je dobit za rast i razvoj deteta.

Potreba za samoćom.

Ne treba da vas čudi kada adolescent zaurla: „Ostavi me samog!“, jer i istraživanja pokazuju da im je u tom uzrastu potrebna samoća, ne samo za konstruktivne aktivnosti, nego i za emocionalno rasterećenje od pritiska vršnjaka. Usamljenost je zastupljenija u mlađoj dobi, što se može objasniti time da su stariji ljudi pripremljeniji za neke životne situacije. Upravo je usamljenost neretko uzrok suicidalnosti mladih. Čovek se može osećati usamljeno i u mnoštvu ljudi, u braku, u porodici, s prijateljima, jer je to subjektivno osećanje.

Teško je govoriti o njoj, naročito muškarcima koji bi time pokazali slabost, a vaspitavani su da moraju biti jaki. Ljudi koji su iz bilo kog razloga usamljeni nastoje to neprijatno stanje da prevladaju koristeći se raznim strategijama suočavanja, zavisno od toga da li je reč o hroničnom ili trenutnom osećanju, ali i zavisno od osobina ličnosti. Neki od oblika suočavanja su pasivna tuga (plakanje, spavanje, prejedanje), aktivna samoća (pisanje, slušanje muzike, šetnja, čitanje), trošenje novca i socijalni kontakti. Strategije mogu biti i samodestruktivne kao što su zavisničko ponašanje, kriminal, izolacija. Korisne strategije su aktivna samoća, profesionalna intervencija i potpora, kao i promena načina interakcije sa drugima.

Božena Razlog, psihoterapeut