Hronična lenjost je perfidan neprijatelj. Ponekad je doživljavamo kao neprijatno stanje pasivnosti, ali čak i kad nam prija, ona neprimetno ugrožava naše brakove, karijere, prijateljstva, zdravlje... Teško nam je da se pokrenemo. Ne preduzimamo ništa da oslabimo, nađemo bolji posao, vezu u kojoj ćemo biti zadovoljni.

Za sve to nalazimo naizgled realne nesavladive prepreke, ne shvatajući da smo digli ruke od života.

Lenjost može da bude posledica neprepoznate depresije. Depresija nema samo jedan uzrok, već je kombinacija nekoliko različitih. Povezana je s traumom i stresom, ali i sa fiziološkim promenama u mozgu i hormonskom neravnotežom.

– Depresivne osobe su potištene, gube interesovanje, koncentraciju i sposobnost uživanja, pa često sebi zalepe etiketu lenjosti, ne prepoznajući da im treba pomoć – objašnjava Ivanka Dunjić-Jovanović.

Lakše je naći dobar alibi za povlačenje nego skupiti hrabrost, pa se upustiti u neizvesnu borbu za bolji život. I lakše je kriviti državu, roditelje, sudbinu i čitav ostali svet za sve svoje pogrešne izbore i neuspehe.

Loši ljubavni izbori ponekad su posledica straha od odbacivanja. Svaki odnos zahteva napor: moramo da razumemo i njegovo i svoje biće, kao i "biće veze". Ali nama to često teško pada, pa se oslanjamo na ideju sudbine, koja treba da nas spoji sa princem na belom konju, koji će čitati naše misli i s kojim ćemo apriori imati idealan odnos.

– U ovom slučaju iza lenjosti i pasivnosti krije se strah od odgovornosti i od života, koji se pretvara u čekanje da se sve nekako vremenom samo od sebe događa – kaže naša sagovornica.

Lenjost lako napada ljude koji nemaju samopouzdanja. Oni se ne osećaju sposobnim da u bilo čemu postignu uspeh, pa zato i odustaju od svakog izazova. To ih sprečava da napreduju i kao ličnosti i na poslu. Osećaj nemoći i neadekvatnosti otežava im definisanje i ostvarivanje životnih ciljeva.

– Lenjost u tom slučaju predstavlja strah od poređenja i rivalstva sa drugima, a život se nesvesno doživljava kao utakmica koju smo unapred izgubili – kaže Ivanka Jovanović.

Perfekcionizam nema pozitivno značenje, kakvo mu obično pridajemo, a to je da osoba sve u životu radi savršeno i da je zbog toga u svakom pogledu i sama savršena.

Strog unutrašnji zahtev da sve mora da bude perfektno rezultira strahom od katastrofične greške, koja ugrožava samopoštovanje. Zato su perfekcionisti često inertni, a u osnovi ove vrste lenjosti krije se stav „bolje da ne pokušavam nego da doživim užasan neuspeh“.

Perfekcionizam nije opasan samo u poslu, on vodi odlaganju samog života iz straha da stvari neće ići onako savršeno kako smo zacrtali.

Osobine okorelog perfekcioniste su

  • Svaki posao mora savršeno da uradi
  • Nikada nije zadovoljan rezultatima svog i tuđeg rada
  • U poslu veliku pažnju posvećuje sitnicama
  • Jedan isti posao radi više puta
  • Stalno strepi da ne pogreši
  • Ima jako razvijen osećaj krivice i samokritike
  • Preosetljiv je i zabrinut
  • Svoje stvari drži pod konac
  • Ima stalno potrebu za priznanjima
  • Nema vremena za odmor i opuštanje

Tekst: Jelena Milentijević

Izvor: Blic  žena