Ponovo sve isto. Kao robot ponavljam procedure: ustajanje, odlazak na snimanje, vožnja istim putem, kafa s ekipom, proba, snimanje... Idemo na pozicije! Tape! Akcija! Stop! Sve po sto puta, dan za danom.

Uništava me osjećaj da mi život upada u pravilan ritam. Zbog toga nikad nisam bio zaposlen nigdje niti na jedan dan. Oduvijek me je bilo strah da upadnem u taj vergl kuća – posô, koji osjećam ovih dana. Zato tako panično bježim od svega što bi me moglo ugurati u ritam pravila.

Čini mi se da u jednoj sedmici „dobro uhodanog posla“ ostarim za godinu dana. Mislim da zapravo zbog straha od starosti toliko mijenjam svoja zanimanja.

Svjestan sam da ću zbog toga što se ne posvećujem dovoljno jednom poslu vjerovatno zauvijek ostati prosječan gitarista, prosječan režiser, prosječan scenarista, prosječan kuhar... Ali, je*i ga, bolje to nego natprosječno bilo šta drugo što me melje i čini starim – natprosječno brzo.

Drugi razlog što se nikada nisam nigdje zaposlio jeste – šef. Ne želim imati šefa niti, još manje, želim ikome biti šef. Obožavam raditi – svirati, režirati, igrati, kuhati... u društvu najboljih saradnika (kakva odvratna riječ za prijatelje s kojima radiš), ali samo dok se ne pojavi potreba da je neko šef. Mrzim šefovanje bez obzira na kojoj strani se nalazim – da li šefujem ili mi šefuju.

Danas snimamo neke komplikovanije scene u kojima se glumci mažu blatom i prskaju vodom, što im, s obzirom na vrućinu koja vlada, i ne pada tako teško. Kostimografkinja i prijateljica s kojom radim već 120 godina, Tanja B., upozorava me da nema rezervnih kostima i zato moramo paziti da sve uspije iz prve. Usred jednog od tih zahtjevnih kadrova, začujem sitne i brze korake.

U prvom trenutku sam ljut, ali moja ljutnja popusti čim u studio utrči naš pas Miki. Juri prema meni kao kurir koji nosi dobru vijest – dolaze moji! Miki mi skoči u naručje, a nekoliko trenutaka kasnije pojave se Tanja, Zala i Ela. Tanja čak nosi i Ibru u rukama. Jooooooj, kakvo olakšanje da su ponovo tu. Od sreće i ljubavi zavrti mi se u glavi.

Sačekaju kraj snimanja i zajedno se vraćamo kući. Sobe ponovo ispuni žamor i sad još bolje vidim kako mi je teško padala tišina ovih nekoliko dana bez njih.

Izvor: Lepa & Srećna